srijeda, 14.02.2007.
Da sam barem bila hrabrija
«Da sam barem bila hrabrija» nije baš prava rečenica kojom se mogu spašavati iz vlastite melodrame, jer bila sam hrabra. Nenormalno hrabra, sudeći po prosjeku hrabrosti od dana mog rođenja pa do danas. Ali toga dana pukla mi je neka žica i ja sam, shvaćajući da je to vjerojatno posljednji dan kada ću ga vidjeti prije podužeg odmora na koji smo se svi spremali, impulzivno odlučila promjeniti neke stvari u scenariju koji bi se, da nisam tako odlučila, vjerojatno odigrao kao i svaki drugi put. Zbog moje odluke, scenarij se zaista promjenio, i toliko mi ugodio da sam punih pet tjedana mogla bez problema puniti baterije samo preko solarnog napajanja. A zapravo drugo nisam ni činila, jer količina energije koju sam dobila mogla je uzdržavati i slona na životu pet tjedana. Ali on … Ja sam mu vidjela u očima da je iznenađen situacijom u kojoj se našao, ili bolje rečeno situacijom u koju sam ga ja gurnula. Nije mu bilo jasno što od njega odjednom želi osoba o kojoj nije znao ništa, osim par pojedinosti, za koje sam ja mislila da su dovoljne baš zato što ih je on znao. Ja sam u tom trenutku poprilično treperila i lučila adrenalin kao nikada u životu, a krv mi je šiktala u mozak podsjećajući me da se smirim i ne zaboravim disati. U jednom mi je trenutku prošlo kroz glavu da je njemu skroz svejedno, ali budući da sam se već bila uvalila, nastavila sam tjerati srce da tuče najbrže što je moglo. Naravno, kasnije sam napravila cjelokupnu analizu, i to ne samo jedanput, jer se i danas svako toliko sjetim toga i mislim si, pa kako sam si to mogla dopustiti? Tada mi nije odmah bilo jasno da me zapravo neće nazvati, ali ja sam čekala. Nisam ništa dočekala. Mislila sam da je to stvarno bio kraj mojeg blesavila kroz koji sam prolazila godinu dana, ali onda smo se slučajno sreli. Ja njega nisam isprva ni vidjela, jer bila sam s frendicom s kojom sam vodila nekakav neobavezan razgovor, o vremenu, ili nečemu sličnom. Budući da u holu gdje smo stajale nije bilo nikoga, raspričale smo se i po običaju iznosile naše sulude teorije o nedokučivim stvarima. On je odjednom naišao, i još s vrha stepenica, započeo svoju, gramatički gledano, ne baš u potpunosti korektnu rečenicu, za što me zapravo i nije bilo briga, jer ono što je govorio zvučalo mi je veoma korektno. Njemu je žao, ali nije mogao jer je morao. On će me nazvati. To je rekao. Ne tim riječima – ja sam rečenicu generalizirala i osiromašila jer zapravo nije bilo bitno što je točno rekao. Bitno je bilo samo to što mi je uopće nešto i rekao. A što je bilo najbitnije, meni je ponovo promjenio život, i to baš kada sam se pomirila da ja i on nemamo i nikad nećemo imati ništa zajedničkog.
- 12:32 -