TITUS LUCRETIUS CARUS
slika: Nenad Grbac
Prvi prijevod djela Titusa Carusa De rerum natura ili O prirodi na hrvatski jezik objavljen je 1938. godine u prijevodu i tumačenjima MarkaTepeša i otada Hrvati imaju svoj prijevod koji je po svim faktorima jedini do sada najkompletniji prijevod Carusa na hrvatski jezik. Zapadni kulturni narodi prijevode ovoga djela imali su relativno rano. Talijani, Francuzi, Nijemci, Englezi kod kojih se Carus čita i naučava već u srednjim školama, dakle imaju taj prijevod još od davnih dana. Međutim je kod Slavenskih naroda drugačije i mogli bismo reći da kod njih nema adekvatnog prijevoda do možda početka dvadesetog stoljeća. Pored svega ostaloga taj slučaj sa Carusom, ali i sa mnogim drugim piscima i filozofima jeste razlogom znatnoga zaostajanja ovih naroda u prosvjetnome, kulturnome i edukativnom smisludakle nam biva ponešto jasnija ta tendencija osiromašivanja kulturnoga i duhovnoga napretka u Slavena.
Želeći da sazna kakovo je stanje u tome pogledu kod Slavena, navedeni prevoditelj Marko Tepeš obratio se 1934. godine pismom na slavenske akademije i to rusku, poljsku, češku i bugarsku sa kojima smo mi tradicionalno bili u jako finim odnosima s molbom da mu jave imaju li na svome jeziku prijevod Lukrecijeva djela i to od koga, kada i gdje je izdan. Prema ovim podacima u Bugara prijevod toga pjesnika u cijelosti do tih kasnih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća nije postojao, Poljaci su imali prijevode Lukrecija od A. Krokiewicza iz 1924. godine, ali uglavnom u prozi, a ne u stihu, Česi do tih godina nisu imali ništa osim nekoliko odlomaka iz I,II i nešto iz III pjevanja, svega 436 stihova što ih je preveo Jošef Kolar, a tiskani su u jednom srednjoškolskom izvještaju za godinu 32/33, Rusi ga imaju u više izdanja: prvo jako loše iz godine 1876. u prozi od Klevanova, drugo iz godine 1904. i treće iz 1914. od Račinskog u Moskvi. Oba su ova izdanja bila razgrabljena tako da se dugo Lukrecije nije mogao dobiti u knjižarama.
Četvrto izdanje uslijedilo je 1934godine a izdala ga je Ruska Akademija u prijevodu Petrovskoga, a danas je stanje stvari takvo da nije moguća gotovo nikakova filozofska naobrazba bez poznavanja djela ovoga rimskoga pjesnika.Hrvatski prevodilac i tumač djela De rerumnatura imao je ispred sebe dakle jako zahtjevnu zadaću i to u htijenju svome osobnome kao i nekolicine njegovih kolega da niti hrvatski narod ne bi smio zaostajati za drugim kulturnim narodima u prijevodu Lukrecija pa je prionuo uz rad i nakon punih sedam godina prijevod je ugledao svjetlost dana kako rekosmo 1938. godine u izdanju Tipografije u Zagrebu. Isto tako od tada je moguće ovu knjigu pronaći i u biblioteci psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu kao jedno poučno štivo koje je nadahnjivalo pacijente ove bolnice i to možda generacijama. Jedan takav primjerak ima autor ovih redaka. Međutim valja nam reći, da niti neki drugi jako važni poslovi također nisu bili dovršeni, iako je Hrvatska Akademija imala dužnosti u tom pogledu, neki takoreći domaći poslovi koji su svakako bili preči, nego što je prijevod Titusa Lucretiusa Carusa. Svakako jee istina da je prijevod o kojem je riječ važan sa stajališta znanstvene spoznaje i opće ne duhovne svijesti naroda, ali također je pred našu Akademiju tih godina, a također se čini i danas od velike važnosti bio i posao sakupljanja dokumenata naše duševne kulture i kulture naših naroda kod kojih nalazimo također ne mnoge analogije i znakove i sporadične izraze kao i kod starih europskih filozofa. Unašoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama i sentecijama može se naći bez ikakve natege posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je i inače posve razumljivo kada imamo na umu, da je komparativna literarna povijest Ietnografija otkrila neke temeljne analognosti u tvorevinama fantazije i intelekta gotovo u svih, a posebno tzv. indoeuropskih narodnih skupina. Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Jjužnih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzima da su iz orijentalnog blaga u naše narodno presađeni.
Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta i raznih prirodnih pojava i u umjetnoj poeziji nalazimo tragova i spomenika te narodne filozofije. U Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kosmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih momenata s mitologijom antičkih i ostalih naroda, a sve u ovome smjeru. Zbog toga nam je kazati, da bogat dosadašnji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrasnjemu pogledu toliko upotpunjen i povezan, da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta koristiti za studije naše nacionalne duše i to upravo u smjeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe i nepripravljene sinteze počekat će posvemu sudeći ovakvi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače.
Lukrecije Carus rodio se kako neki kažu u Rimu, dok drugi sudeći prema nadgrobnim napisima izvode, da je to ime keltskog porijekla. Dakle, Lukrecije ne bi bio direktno Romanskog porijekla, jer je keltski element u to vrijeme bio svojstven Ilirskim provincijama. Poznato je da su Kelti našseljavali Balkan za mnoga stoljeća u svojim migracijaiama prema Europi. Tako je po svemu sudeći Lukrecije porijeklom iz Ilirskih provincija kao najbližih Rimu dakle nije izvorno Romanom, jer je poznato da keltski element nikada nije naseljavao Apenine. Niti godina njegovog rođenja nije nam točno poznata. Prema Jeronimovoj Kronici Lukrecije se rodio 94.te, a umro 50-.te godine prije Krista. Vjerojatniji je u učenom svijetu podatak što ga iznosi Donat koji tvrdi, da je Vergilije obukao mušku togu istoga onoga dana kada je Lukrecije umro, a to je bilo za drugog konzulata Pompeja i Krasa 55.-te godine. Prema Jeronimu, Lukrecije je umro u 44.-toj godini života: prema tome, se rodio 99. odnosno 98. godine prije Krista. Kao što vidimo, on jeumro prilično mlad. Da pjesnik radi nagle smrti nije završio niti dotjerao svojeg djela, pokazuje najbolje konac šestog pjevanja kao i mnogi drugi dijelovi u čitavoj pjesmi koju je on posvetio državniku Gaju Memiju Gemelu. Njemu Lukrecije govori kroz čitavu pjesmu kao u dijalogu tumačeći tako svoju nauku. Niti se inače nešto pouzdano o njemu zna, bolje rečeno malo toga je poznato iz njegovog života i rada. Također, ništa se ne zna niti o njegovoj obitelji, niti o njegovom zvanju i položaju kao niti o njegovoj životnoj sudbini. O svemu tome može se tek nekako nagađati vjerujući da smo zadovoljili načelo približnosti. Jedini spomenik Lukrecijeva književnog rada i života svakako je njegova didaktičko –filozofska pjesma De rerum natura, O naravi stvari prevedeno doslovno ili O prirodi u šest pjevanja spjevana u heksametru. Osnovna njegova zamisao je dana jednom mjestu u formi pjesme iznese nauku filozofa Epikura kojemo tkrivanje prirode i njenih zakona kao i tumačenjem pojava u prirodi pomaže kao i mnogim drugim ljudima vlastitom oslobođenju od što smetaju unutrašnjem miru i sreći. Ova nauka o kojoj govori Lukrecije ima zapravo zadaću da oslobodi čovjeka od straha pred bogovima i pred smrću, ona dovodi čovjeka do duševne smirenosti u čemu se i sastoji najveće dobro:
“Njega ne zastraši priča o bozima
niti strijela, niti gromova tutanj što prijeti,
nego mu sve to podiže više i više
još srčanost duha
te prvi zatvorena zaželje
otvoriti prirode vrata.”
(I, 74-75)
Po ovim svojim intencijama Lukrecije neobično podsjeća na Hrvata Hektorovića i to bez obzira da se sada pitamo jesu li utjecaji išli od Lukrecija prema Hektoroviću ili je pak riječ o jednoj jedinstvenoj metafizičkoj osnovi i fantazijskoj slici naroda o kojima se ovdje kao govori, a koja je podjednako primjerena i jednome i drugome piscu, jer i u jednoga i drugoga Zemlja je shvaćena “velikom mati bogova” kao kod Lukrecija, a kod Hektorovića kao “mater našu ovu po kojoj se hodi” kao što je opis porijekla rijeka Ii potoka kod Hektorovića neobično sličan Lukrecijusovim zapisima o vodi u petom pjevanju od stihova 260. do 275. gdje raspravlja o četiri do tada poznata prirodna elementa od kojih je sve sastavljeno.
Međutim, bez obzira na sve ove relacije i bez obzira je li riječ o jedinstvenosti predmeta narodne fantazije ili pak o utjecajima, ostaje za primijetiti da se mnoga kosmološka pitanja oblikuju na naravan način u okvirima narodne duševnosti i njenih filozofskih dispozicija. Vrijednost Lukrecija nije u tome, da je ovdje uspostavljena jedna oštra kritika religije iz čega bi proizilazilo uvjerenje kako je čovječanstvo stenjalo pod teškim jarmom religije koja mu je zadavala samo strah i trepet, a da je onda Epikur iskazao ljudsko duševno zrenje koje je samo povećalo snagu ljudskog duha i promotrivši čitav univerzum došao do spoznaje kako je svakoj sili ograničena moć, a čovjeka izjednačio sa bogovima:
“Stoga religija leži
pod nogama gažena otad,
dok nas, naprotiv, trijumf
izjednačuje sa nebom.”
(I, 78,79)
Nije u tome vrijednost ovoga osnovnog ametafizičkoga stava. Osnovnu vrijednost iskazao je Lukrecije na samom početku pjesme Zazivanjem Venere, jer nam još samo ljubav osta u našim htijenjima spoznaje prirode i svijeta:
“Dirneš ti svakome grudi
i nježnu usađujuć' i ljubav činiš
da požudno svaki rod se razmnožava svijetom.
Kad već jedna ti si
što upravljaš prirodom ovom
i kada ništa bez tebe se ne rađa,
ovo na svjetlo
nit' može išta bez tebe,
da nastaje radosno, ljupko
Tebe ja u pomoć zovem,
da upraviš ovu mi pjesmu…”
( I, 20-25)
Mislim, da se često previđa upravo ovaj momenat o kojemu je riječ pa se vrlo često Lukrecije kao i svi epikurejci poimaju protivnicima religije. Međutim kao što se već na prvi pogled može vidjeti to nije posve točno. Možemo dakle slobodno reći da se nakon začetnika rimske epike Enija i Nevija Lukrecije uzdigao do kulminacije rimske i uopće svjetske didaktičke epike. Mogli bismo isto tako reći da su kasniji stvaraoci didaktičkog epa samo njegovi epigoni. On piše o snazi čovjeka, o titanskom djelu čovjeka i ova teška filozofska građa zaodjenuta je jako lijepom i finom pjesničkom formom koja otkriva veliki pjesnički talenat koji potiče toplim prizvukom osobnoga uvjerenja u ispravnost znanosti, u jakost ljudskog uma , u moć i snagu znanosti uopće. Pjesnik stalno i neprestano naglašava da se samo spoznajom prirode i prirodnih fenomena, spoznajom njenih zakona koji u prirodi vladaju može čovječanstvo osloboditi od straha pred bogovima, a to jeste bila najveća zadaća njegova učitelja Epikura. Ovom svojom pjesmom za koju se nikako ne može reći da je spjevana per intervallainsaniae, dakle, u prekidima ludila kako to neki još i danas pokušavaju samodopadno dokazati postaje Lukrecije začetnik i otac modernizma. Zato i jeste istina da je Lukrecije od svih starih antičkih filozofa najbliži modernome svijetu.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php
ALBATROSS
Albatross metaforički u nautici znači psihološku žalost, koja se osjeća kao veliko stradanje.
To je jedna aluzija na poemu Samuela Taylora Coleridgea ''The Rime of the Ancient mariner'' iz 1798. godine.
U poemi albatrosi su pratili brod, a biti praćen albatrosima među pomorcima, općenito se uzima kao povoljan znak.
Međutim, jedan mornar je ubio albatrosa nategnutim lukom i strelicom, koji je čin među posadom bio shvaćen kao akt što će dovesti do stradanja broda.
Kako bi ga kaznili, njegovi drugovi natjerali su ga, da mrtvog albatrosa zaveže sebi oko vrata i da ga tako stalno nosi tako dugo, dok svi ne budu izloženi pogibelji kako se i dogodilo.
Od tada se među pomorcima uzima, da je albatros znak dobre i loše sreće i kao metafora za žalost, koju nosi.
ljubav prema albatrosu
bijaše neprocjenjivo zadovoljstvo
stavi zajedno more duboko i ovo nebo
ništa ne može izmjeriti
kolika je to čežnja za slobodom
velika bijela ptica crnih krila
koja kao gospar štap ima
gega se čas na jednu
čas na drugu stranu
iako je nespretna na palubi broda
nebo je njeno nedokučiva visina
na tisuće milja
ona je neumorna ptica
kao veličanstven san mornara
koji ženu i topli kutak sanja
i svaka druga koju vidim
kao presječena prokleta sudba
svaki novi dan koji dolazi
kao sve veća i veća nedohvatljiva iluzija
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69851
PITANJA
slika: digital artist
Htio sam te pitati o “zvijezdi”
o Gupčevoj zvijezdi,
htio sam te pitati o Bogu
i ova pitanja moja
pitanja su isključivo
iz nutrine moga žića:
gdje zatičem u sebi
ideju beskonačnog bića,
da bih mogao reći,
da su ljudi zbilja misleća?
Htio sam te pitati o konačnosti
i svojoj nesavršenosti
o svojoj dobrodušnosti
i jesam li ja uzrok
nečega savršenoga,
jer se meni čini da oboje
zahtijeva zbiljski bitak
koji je savršen i beskonačan
istinski beskonačno biće
koje je beskonačno Božje žiće.
Ako se varam, pitaš sada
što ukoliko ljudska moć
ničim nije ograničena,
a tvoja te sloboda
na strašan grijeh tjera
pitam te: što onda
i nije li neki genius malignus
onaj koji me vara
i kakav je Bog onda
kada prijetvorno stvara?
Pitam te, da mi kažeš
što kada bi Bog bio
kakav prevarni duh,
onda ne bih bio najsavršenije biće,
nego bitak slab i jadan
kao kakav mali vrag,
a biće Ovo je isto
što i Istina i Dobrota,
a što, ako se opet varam?
Ako se varam, onda postojim,
jer onaj koji ne postoji,
taj se ne može varati
i tako postoji grešna duša
kojoj su potrebni
unutrašnji svjedoci,
ali i tužitelji i suci,
jer je lako podnijeti
zemaljsku pravdu čistu,
a kako je tek nebesku
ljubav bistro?
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
MJERA
Sve ima svoju mjeru:
mjera je na vagi
mjera je pravde
mjera je istine
mjera je u poretku stvari u Kozmosu
mjera je ljubavi
mjera je dobrote
mjera je u pravilnim otkucajima zidnog sata
mjera je vremena
mjera je čovjeka i njegovih djela
mjera je ljudskih nedjela
mjera je grijeha
mjera je patnje
mjera je nade
mjera je vjere...
sve je mjera.
I vrijeme vječno teče,
a mi mjerimo konto
što na kraju ostaje.
Je li život sačinio
ljudsko biće ili nešto drugo,
što nema svoje žiće?
MOJA JEDINA LJUBAVI
slika: digital artist
ja ću ispjevati pjesmu punu usamljenosti
i sa proljećem isplesti vijenac od tratinčica
za glavicu tvoju bistru
ako će te to učini sretnom
ja ću ispeći kolač od jabuka
i princes-krafne posuti bijelim šećerom
za tvoj posao tako uspješan
ako će te to učiniti sretnom
ja ću svoju tugu zadržati za sebe
i sakriti svoje suze i izdržati bol
za tvoj današnji trud
ako će te to učiniti sretnom
ja ću u Crkvi zapaliti svijeće
i pomoliti se smjerno kako to hoće Bog
za ljubav svojih roditelja
ako će te to učiniti sretnom
ja ću kupiti kantu bijele boje
i obojati naš maleni topli dom
za strpljenje tvoje i pažnju
ako će te to učiniti sretnom
ja ću skinuti sve zvijezde sa neba
i od svijetle Venere ukrasiti naš svod
za tvoju smjernu nježnost
ako će te to učiniti sretnom
i od Sunca učinit ću vječnu malu iskru
koja će plamtjeti na dlanu tvom
za tvoju ljubav požrtvovnu
ako će te to učiniti sretnom
jer sva tvoja sreća je i moja nada
i onoga dana kada ostaneš sama i umorna
ja ću doći na krilima bijelog anđela
i odvesti te kući u nebeski sjaj
moje srce bit će sa tobom
i zajedno vidjet ćemo života kraj
moja jedina ljubavi
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69392
