etam gradom i vidim, polako se kite izlozi i fasade, u trgovinama se sve češće čuje božićna glazba. Sve je spremo za slavlje. Spremni su i trgovci da nam prodaju koji trik.

Ovaj tekst posvećujem mamama i tatama koji su svojoj djeci za Božić obećali neku od najpopularnijih igračaka ove sezone.

Priča ide ovako: Sve kreće medijskom kampanjom za neku igračku za koju su proizvođači odredili da će biti hit među djecom ovog blagdana. Djeca, kao djeca, vidjevši reklamu za mega-ultra-super popularnu igračku, navaljuju na roditelje da im se kupi, nadodajući još kako su Mirku, Slavku, Ani, Marini i Peri mama i tata već obećali tu igračku. Roditelji, kao roditelji, želeći skinuti djecu s vrata, obećaju igračku, jer Božić se bliži, a dijete je bilo dobro i zaslužuje poklon. Par dana prije Božića, roditelji blaženo kreću u šoping, bez brige na pameti jer točno znaju što trebaju kupiti... mega-ultra-super popularnu igračku. Dolaze u trgovinu... šok... nema mega-ultra-super popularne igračke. Trgovac im objašnjava da je ono malo što je bilo, prodano i da je naručena nova tura, ali ne zna kada će stići. Frka, panika. Trči se po ostalim trgovinama, ali svugdje ista priča. Sada već izbezumljeni roditelj traži igračku koja će biti dostojna zamjena onoj mega-ultra-super popularnoj. Kada će već razočarati dijete, jer nije dobilo obećano, neka to razočarenje bude manje. Roditelj tada kupuje neku drugu skupu igračku i odlazi mrzovoljan kući. Dođe Božić, dijete otvara poklon, ali to ne dobiva ono što mu je obećano. Ipak, skupi zamjenski poklon nekako ga tješi.
Prošli su novogodišnji i božićni praznici, a na TVu, gle čuda, opet reklama za mega-ultra-super popularnu igračku. Stigle nove zalihe. Roditelji ne želeći imati osjećaj da su razočarali svoje dijete, kupuju mega-ultra-super popularnu igračku, kojih je, usput rečeno, ovoga puta puna trgovina.
KRAJ
Zaključak: Roditelj želeći biti dosljedan kupuje djetetu obećanu igračku, iako je za Božić dijete već dobilo poklon. Proizvođači i trgovci koriste se principom dosljednosti, koji je duboko ukorijenjen u nama, kako bi povećali prodaju. Namjerno u prodaju stavljaju mali broj igračaka, izazivaju nestašicu, što tjera roditelje da kupe neki drugi poklon. Znajući da su roditelji obećali djetetu popularnu igračku i oslanjajući se na princip dosljednosti, poslije praznika opskrbljuju trgovine popularnim igračkama.
To je, naravno, samo jedan od trikova kojima se trgovci koriste.
Sigurno ste gledali film «Jingle all the way» i znate kroz šta je sve morao proći Arnlod Schwarzenegger kako bi se domogao igračke.

Loš sugovornik:
- čuje samo ono što želi čuti
- odbija slušati negativne komentare
- prekida sugovornika i donosi zaključke prije nego je sugovornik završio

Dobar sugovornik:
- održava kontakt očima
- ne prekida tijek razgovora
- aktivan je slušatelj
- strpljiv je

udite umjereni. Čelični stisak šake ostavite za trenutke kad budete trebali čistiti orahe... Za svakodnevno rukovanje on nije nimalo primjeren. Ne želimo da naš sugovornik prije nego što uopće počnemo s njim razgovarati osjeti bol.
Isto tako, ni slabašan i mlohav stisak ruke nije primjeren kod rukovanja. Ekstremno slabašan ''zahvat rukovanja'' koji ostavlja dojam anemičnosti i nezainteresiranosti je tzv. ''davanje ribe''. To je kada sugovornik ima osjećaj kao da smo mu pružili mlohavu mrtvu ribu u ruku. Nitko ne želi imati takav osjećaj kod rukovanja.
Dakle, stisak mora biti umjeren, niti prečvrst, niti preslab. Imajte to na umu. Nitko vas neće zapamtiti po tome što se znate rukovati. Tu, znači, nećete dobiti plus bodove, ali, možete izgubiti bodove, ako nekome prilikom rukovanja zdrobite ruku (mazohisti se ne računaju) ili ako mu ''pružite ribu''.

ećina ljudi, koji drže ruke u đžepovima dok razgovaraju s nekim, čini to zato što ne zna što bi s njima. To ostavlja dojam nezainteresiranosti. Geste rukama su važne za razgovor, a ako su ruke u džepovima, onda su geste onemogućene. Ako baš ne možete bez ruke u džepu onda stavite samo jednu, a drugu ostavite slobodnu kako bi je koristili tokom razgovora.

iguran sam da ste puno puta bili u situacijama kada je vaš sugovornik imao nešto u rukama i igrao se s tim, kada je imao ključeve ili kovanice kojima je neprestano zveckao, kada je konstantno lupkao prstima o stol, kada je neprekidno tresao nogom (znate ono, kad sjedite, pa prstima stopala se oslonite na pod i tresete petu), kada je vrtio mobitel ili cigarete po stolu... Isto tako sam siguran da ste i vi tako nešto radili, a da niste bili niti svjesni toga. Takvi pokreti ostavljaju dojam nervoze, nesigurnosti i nepripremljnosti, a siguran sam, prilično živciraju vašeg sugovornika. Idući put kada sjednete, sjetite se mojih ''mudrih'' riječi.

Vidim u komentarima da XVII već drugi puta zna o čemu ću pisati u narednom postu, tako da već polako počinjem sumnjati da može čitati misli. : )

ema se tu puno govoriti. Noge bi trebale biti što mirnije dok s nekim razgovarate (naravno da to ne vrijedi u slučaju hodate). Što se tiče prekriženih nogu, postoji nekoliko uobičajenih načina: prekrižene preko koljena, prekrižene kod stopala i položaj kada je gležanj naslonjen na koljeno tzv. «četvorka». Četvorka je najobrambeniji, a neki kažu i najborbeniji položaj nogu (kako je to moguće, neam pojma. valjda zato što se kaže da je napad najbolja obrana). Uglavnom, prekrižene noge simboliziraju zatvorenost. Smjer u kojem su noge postavljene također podsvjesno pokazuje stav sugovornika. Ukoliko su njegove noge usmjerene prema vama, on simpatizira vas ili vaš stav, ukoliko su okrenute u nekom drugom smjeru... mislim da možete i sami shvatiti kraj ove rečenice :)

Još jednom ću ponoviti da se za donošenje nekih zaključaka na temelju govora tijela ne može osloniti samo na jednu gestu sugovornika. Potrebno je iz svih kutova sagledati što nam sugovornik tijelom nesvjesno pokazuje. Morate uzeti u obzir situaciju u kojoj se nalazite. Ako razgovarate s nekom djevojkom u prepunom tramvaju, nemojte odmah zaključiti da joj se sviđate samo zato što se ramenom naslonila na vas.

ad kada već govorim o govoru tijela i o položaju ruku, htio bih vam istaknuti važnost gestikulacije rukama i njenu ulogu u svakodnevnoj komunikaciji. Najveći govornici su pravi poznavaoci gestikulacija. Među njima su i predsjednici država. Čitava mašinerija radi na tome kako bi ih podučila kako podsvjesno, gestikulacijama utjecati na one koji ih slušaju. Tipični primjer toga je ovaj Blairov položaj šake. Njega su koristili i Bill Clinton (I did not have sex with that woman) i George Bush i Jim Kerry. To je tako gadljivo neutralan položaj ruke da uopće ne znate šta bi o njemu mislili. Savjetovano im je da što manje koriste stisnutu šaku ili ispružen kažiprst jer odašilju prijeteće poruke. Tako je nastao taj hibrid, nešto kao između stisnute šake i ispruženog kažiprsta.
Što su političari manje upoznati s temom o kojoj govore, veća je vjerojatnost da će nesvjesno gestikulirati rukama, tj. zanemariti ono što su ih naučili.


Nažalost, najveći manipulator masama, koji je znao o podsvjesnim signalima više nego svi oni zajedno, bio je ovaj mali.




A sad jedan zadatak kako bih vam pokazao koliko je važno gestikuliranje rukama u svakodnevnoj komunikaciji:
-pokušajte nekome nešto objasniti dok su vam ruke u džepovima.

k. Na red su došle i ruke. Neki ih stalno drže uz tijelo, neki mašu njima k'o luđaci, neki ih drže u đepovima, neki uvijek nešto vrte po dlanovima, neki stalno nešto dodiruju, neki ih drže iza leđa, neki nemaju pojma kud bi s njima... Bilo kako bilo, iz položaja ruku može se dosta toga očitati.
Najprimijetnija situacija je ona kada netko ima prekrižene ruke. Tim položajem ruku pokazujemo moguće neslaganje s nekom osobom ili idejom. Zatvaramo prilas k sebi, kao da se štitimo. Naravno, može se desiti da je nekome, jednostavno, hladno, pa se pokušava ugrijati. Zato... oprez kod tumačenja neverbalnih znakova.
Suprotno od prekriženih ruku je stavljanje ruku iza leđa. Takav položaj ruku je karakterističan za samouvjerene ljude. Time poručuju da su otvoreni i spremni na sve što stavite pred njih. Isto tako možete vidjeti djedice u parku, s rukama na leđima, pošto se oni nemaju kome dokazivati, ruke drže na leđima kako bi si olakšali hodanje.
Glava naslonjena na dlan, bi trebala biti znak da osoba nije zainteresirana za ono što pričate, ako usput zijeva, možete u to biti sigurni.

Nadam se da ovaj tekst niste čitali glavom naslonjenom na dlan, jer sam toliko uvjeren da vam je ovo ineresantno da sam tekst pisao s rukama iza leđa, a onaj tko se samnom ne slaže, može slobodno prekrižiti ruke!

* Ko ovo može pročitati ne trebaju mu naočale! : ) Šalim se! Htio bih napomenuti da se ne držite ovih smjernica k'o pijan plota, jer uvijek može postojati, kao što sam u tekstu naveo, drugo objašnjenje za neki položaj ruku.

a bih još malo govorio o tome. Oni koji nisu čitali prethodne postove na ovu temu mogu kliknuti ovdje i ovdje. Možda ću i ponoviti neke stvari iz prethodnih tekstova, zato što su važne, pa ćete ih lakše zapamtiti.
Govorio sam o kontaktu očima sa sugovornikom i o tome zašto je važan. Time pokazujemo poštovanje i zainteresiranost za ono što se govori, a ako netko osjeti da ga poštujete, poštivati će i on vas (to su vam i mame i bake i učiteljice sigurno govorile). Osim kontakta očima, važan je i položaj tijela za dojam koji ostavljate. Ako ste pogrbljeni, pognuti s glavom lagano prema naprijed, ne samo da ćete ostavit dojam da ste loše volje, nego ćete i biti loše volje. Pri takvom položaju tijela teže dišemo, zbog čega se osjećamo nelagodno. Dakle, glava gore, prsa van, ramena nazad. :) Ali, nemojte nosom parati oblake, time idete u drugu krajnost.
Položaj glave jednako je važan. Ako želite da vas se shvati ozbiljno kada govorite, glava mora stajati ravno (nemojte je ukočiti k'o Frankenstein... ma, znate šta mislim) gledajte u oči i lagano se nagnite prema sugovorniku. Naravno, nećete uvijek biti smrtno ozbiljni... e, u takvim situacijama, kada želite pokazati da ste zainteresirani za ono što vam se govori, trebalo bi glavu malo nagnuti u stranu (lijevu ili desnu), a tijekom razgovora bilo bi poželjno koji puta promjeniti stranu.
A šta je s rukama, nogama...? O tome, možda, sutra!

vo bi bio drugi dio zadatka od jučer. Poštapalice... Svi ih imamo. Moje su bile: čovječe, paaa, tako da... Uspio sam ih se donekle riješiti, ali neke se još podmuklo pojave s vemena na vrijeme. One su same po sebi, više-manje, neprimjetne, ali mijenjaju dojam koji ostavljamo na sugovornika.
Čitao sam jedan tekst (nisam siguran je li na nekom blogu ili u novinama, nije toliko ni važno, tko zna izvor nek mi javi), gdje je autor primjetio kako njegov sugovornik skoro svaku rečenicu završava sa KUŽIŠ. Pita se on: jebote, izgledam li ja ko neki kreten koji ne shvaća prosto složenu rečenicu?
Najčešća pošapalica je PA. Kada netko postavi pitanje, prije odgovora najčešće se čuje PA, a tek onda odgovor. Možda to niste primjećivali, vjerujte mi, od sada vam neće promaći. Probajte započinjati rečenicu bez PA. U početku će ići malo teže, ali kad se naviknete nećete više pomisliti na to.

Umjesto:
-Što mislite o gospodarskim promjenama u zadnjih mjesec dana?
-Paa, ja mislim da su one posljedica stalnog rasta produktivnosti...

Probajte ovako:
-Što mislite o gospodarskim promjenama u zadnjih mjesec dana?
-One su posljedica stalnog rasta produktivnosti...

Pročitajte ova dva primjera naglas i primjetiti ćete da drugi odgovor zvuči profesionalnije i tečnije.

Uglavnom... bit ovoga teksta je da uočite svoje poštapalice i da ih se pokušate riješiti. Tu je naravno cijeli niz poštapalica o kojima bi mogao pisati danima... ali nećuuu.

mam jedan zadatak za vas. Zapravo, ovaj zadatak se sastoji od više manjih zadataka koji bi mogli poboljšati vaše govorničke sposobnosti (...uh, kako to gordo zvuči) Pokušajte se koncentrirati, da kada krenete govoriti o sebi ili nekom svom iskustvu, (ako baš morate govoriti o sebi) ne počnete rečenicu sa JA. Time ćete postići da se smanji dojam egocentričnosti koji okružuje tu riječ. Govorite o sebi samo ako vas netko pita nešto o vama ili ako je to važno za konverzaciju. Ako baš volite pričati o sebi onda pogledajte ove primjere:

KRIVO
-Jučer sam pekla pile i na tren sam otišla pogledati što ima na televiziji i potpuno zaboravila da mi se pile...
-JA sam to isto napravila prije mjesec dana... bla...bla bla

PODNOŠLJIVO
-Jučer sam pekla pile i na tren sam otišla pogledati što ima na televiziji i potpuno zaboravila da mi se pile peče i potpuno je izgorilo!
-To me podsjeća na situaciju u mojoj kuhinji, prije mjesec dana...

apamtiti nečije ime jedan je od načina da ostavimo svoj utjecaj na nekoga. Ljudi su usko vezani uz svoja imena (...neš ti mudrosti!). Započeti razgovor s nekim sa: «Dobar dan, Marko!» povećava osjećaj bliskosti i olakšava daljnju komunikaciju jer se vaš sugovornik osjeća cjenjenije, a da i sam ne zna zašto. Naravno da to ne ostavlja toliki utjecaj na njega da će vam bez razmišljanja dati sto kuna ili prekopati vam vrt ako ga to tražite... ali će vam dati malu prednost koja nije beznačajna.
Američki predsjednik Franklin Roosevelt, kao svaki predsjednik, bio je prilično zaposlen čovjek, ali je imao naviku pamćenja imena. Znao je iznenaditi ljude, koje je vidio, možda, dva puta u životu, oslovljavajući ih njihovim imenima. Nije to radio bez razloga... znao je da tom malom gestom može jednostavno steći nečije povjerenje ili oraspoložiti osobu.
Naravno da i vi možete upotrijebiti ovu naviku da ostavite dobar dojam na nekoga.

I zapamtite... svakoj osobi je njezino ime naslađi i najvažniji zvuk, neovisno kojim jezikom govori

avno sam gledao jednu epizodu Simpsona kada je Marge komentirala razloge zašto su brakovi u Springfieldu posljednjih dana na klimavim nogama. Došla je do zaključka, kako je to zbog loše komunikacije među supružnicima. Homer na to, slušajući je jednim uhom, a drugim slušajući prijenos utakmice, odgovori: Yeeees!!!! Communication... Toooo much communication!!!!!

Glupi Homer ponekad nije u potpunosti ni u krivu!

vo bi bio nastavak posta od nedjelje kada sam govorio o imenima.
Poznajem direktora jedne firme koji svoje zaposlenike oslovljava sa «curo» ili «momak». Neki u toj firmi rade više od pet godina i susreću se s njim svakodnevno. Nekima on i zna imena, ali ih svejeno ne oslovljava imenima. Dakle, nije problem u tome što ih on ne može zapamtiti, nego on to jednostavno ne želi. Njegov stav je: «Ja sam direktor i imam previše posla da bih ja sad pamtio njihova imena. Ja sam previše važan... Tko će me cijeniti ako me vidi da se pozdravljam i razgovaram s nekom tajnicom, spremačicom, vozačem ili nekim pripravnikom koji se tek jučer zaposlio!?»
KRIVOOO!!!!
Zamislite da ste prvi da na poslu u nekoj velikoj firmi i dobijete priliku upoznati se sa direktorom. Rukujete se, predstavite, možda razmjenite par riječi, te krenete svaki svojim poslom dalje. Nakon tjedan dana ponovno susrećete direktora na hodniku, a on vas pozdravlja: «Bok, Josipe, kako se snalazite?» Zar nebiste puno više cijenili takvog direktora, zar se nebiste i vi osjećali cjenjeni, pa, možda, i zbog toga bolje odradili svoj posao !? Ja znam, da ja bih! (naravno, samo u slučaju da je moje ime Josip!)

anas sam s ekipom bio na kavi. Skupimo se, onako, svake nedjelje, pa blebečemo ko šta stigne... čisto da nam vrijeme prođe. To je prava situacija za analizu. Uvijek bude neka žučna rasprava oko, uglavnom, neke gluposti. A sve to bude radi nesporazuma u komunikaciji. E, pa tako je bilo i ove nedjelje.
Eeee... da. Na ovoj fotki nije nitko koga ja znam, ali će dobro doći da bi priča dobila još jednu dimenziju. Neka frend1 bude onaj lijevi, a frend2 desni. A priča ide ovako:
Frend1: E, jebote, gledao sam neki dokumentarac o dinosauru t-rexu. Koja je to mašina za ubijanje bila. Taj kad se zatrči...!!!
Frend2: Ma nije istina. Znanstveno je dokazano da t-rex nije mogao brzo trčati, jer je to nemoguće s tako malim nogama naspram tijela! (reče on ponosno)
Frend1: Gle njega!! Pa gledo sam na TVu, a ti sad meni pametuješ!
Frend2: Pa šta onda!? To nije fizički moguće!
Friend1: A ti, kao znaš bolje od njih...

Uopće nije važno tko je od njih dvojice u pravu.
Ovo je klasični primjer kako se netko čvrsto veže uz priču koju je ispričao (prepričao).
Kada je Frend2 rekao da je ta priča neistina, Frend1 je to shvatio kao napad na sebe, iako je on samo prepričao nešto što je vidio na TVu. Frend2 nije pobijao nikakve osobne zaključke Frenda1, nego samo priču, ali je Frend1 osjetio potrebu da brani ono što je ispričao. To se najčešće dešava kada o nekoj temi znamo vrlo malo, pa se oslanjamo na podatke koje smo dobili iz priče. A, istini za volju, ni Frend1 ni Frend2 nisu paleontolozi.
Kada osjetimo da smo napadnuti, vidokrug nam se sužava, i općenito, smanjuje nam se sposobnost kreativnog razmišljanja, što nas onemogućava da situaciju sagledamo iz svih kuteva.
Nemojte nečije neslaganje s vašim stavovima odmah shvatiti kao napad na sebe. Sagledajte situaciju iz svih kuteva. Pogotovo se nemojte uvrijediti ako netko negira nešto što ste vi samo prepričali, jer postoji mogućnost da se ni vi ne slažete s tim što ste prepričali... samo ako malo razmislite.

PS. Nemojte vjerovati svemu što vidite na TVu, čujete na radiju ili pročitate u novinama.

Sliku sam posudio sa skarabej.com

mena jesu mrska. Pogotovo ako se s nekim upoznajemo. Probajte izbrojati koliko puta vam se desilo da ste se s nekim upoznali, a da minutu nakon što vam se predstavio nemate pojma kako se zove. Niste jedini, siguran sam da se to svakome desilo. Meni se to još uvijek dešava.
Jednostavno smo preokupirani pružanjem ruke i koncentriranjem na to da pravilno izgovorimo svoje ime :), a još sad i da pamtimo kako se netko, koga prvi puta vidimo u svom životu, zove. Postoji način da počnete pamtiti imena već pri prvom upoznavanju. Prvi način je da ponovite ime onoga s kojim se upoznajete. Npr.
- Bok, ja sam Martina.
- Martina, drago mi je. Ja sam Pero.
Drugi način je da osobu zamolite da vam ponovi svoje ime, ako ga odmah niste upamtili, jer bolje je i lakše da vam ga sada ponovi, nego da nakon mjesec ili više dana poznanstva shvati da vi uopće nemate pojma kako se zove.
Zapamtiti nečije ime nije samo stvar pristojnosti nego je to i stepenica ka boljoj komunikaciji. No o tome u sljedećim postovima.

mitacija je najljepši oblik laskanja.
I to se može diskretno koristiti kako bi poslali podsvjesne poruke. Ako netko s kim razgovate se nagne prema vama dok govori, i vi se nagnite prema njemu, ako priča potiho i vi pričajte potiho, ako se leđima nasloni na stolicu i vi to učinite, ako uzme šalicu kave u ruku, uzmite je i vi (...ne njegovu, svoju). Naravno, da to, kao i sve, mora imati svoju mjeru i treba biti diskretno. Nemojte biti preočiti i revni, pa poput majmuna, doslovno ponavljati sve što radi. Mogli bi vas prokužiti! :) U najmanju ruku, ispali bi smiješni

ovor tijela je neverbalna komunikacija, i on nije ništa manje važan od riječi. Neću sada govoriti općenito o govoru tijela, nego o njegovoj upotrebi tijekom razgovora, te kako ga iskoristiti da bi se sugovornik osjećao ugodnije. Za govor tijela, kao o potpunoj temi, biti će vremena kasnije.
Kao što sam već spomenuo u prijašnjim postovima, bitno je sugovornika gledati u oči. Naravno, ne konstantno buljiti. Neki kažu da bi se trebalo upotrijebiti omjer 50-50%. U trenucima kada sugovornika ne gledamo u oči, najmanje je poželjno gledati nekoga tko prolazi sugovorniku iza leđa, (najčešće se dešava u kafićima i tamo gdje je veliki protok ljudi) jer to ostavlja dojam nezainteresiranosti u ono što nam netko govori. Pa gdje onda gledati kada ga ne gledamo u oči? Najbolje se fokusirati na neku stvar na stolu i to ne na duže od deset sekundi.
Strategija koju koriste neki pregovarači, kako bi ostvarili psihološku prednost pred drugom stranom je ta da rijetko ostvaruju kontakt očima i to rade na vrlo kratko, dok ostalo vrijeme gledaju ispred sebe ili postrance u pod. Sugovornik se u takvoj situaciji osjeća nelagodno i inferiorno, a da ni sam nezna zašto. Dakle, ako želite da se vaš sugovornik osjeća ugodno, nemojte koristiti tu taktiku.

lušati nekoga dok nam nešto govori naporan je posao. To zahtjeva energiju, kroz tijelo krv teče brže, a tjelesna temperatura raste. Zato je važna koncentracija.

Prvo pokušajte shvatiti, a tek onda tražite da budete shvaćeni. Kada sugovornik osjeti da je shvaćen, on se osjeća zadovoljno i cjenjeno, ograde se spuste i otvaraju se prilike za lakšu komunikaciju. U takvim situacijama ćete i vi imati svoju priliku nešto za reći i biti shvaćeni.
Netko je rekao da je za razumjevanje potrebna dobrota, a za traženje da nas netko shvati potrebna je hrabrost. Balansiranje tih dviju stvari dovodi do uspjeha u komunikaciji.

Naravno da ima još puno toga za reći o komunikaciji, ali o tome u slijedećem postu.

vako je tekao razgovor u između moja dva frenda neki dan:
Frend1: Baš sam gledao jučer Dnevnik i opet je bio prilog o neredima u Francuskoj...
Frend2: (upada mu u riječ) ... Ne... ja ne gledam Dnevnik. Previše me živcira...
Frend1: (nije ni primjetio da mu je Frend2 upao u riječ, jer je smišljao što će dalje reći, pa nastavlja) ...i tako oni pale automobile tamo... Šta oni imaju od toga . Nikakve koristi....
Frend2: (apsolutno nije čuo šta Frend1 govori) ...ma ja ti ugasim televizor ili okrenem program čim vidim onaj sat da...
Frend1: ...samo će batina od policije dobiti!

A, ja sjedim, kraj njih, pijem kavu i ne mogu vjerovati. Ma, ustvari, mogu vjerovati. Ali to nije usamljen slučaj. Siguran sam da je svatko vodio ovakav razgovor, a da nije bio toga ni svjestan.
Ovo bila mala ilustracija onoga o čemu sam govorio u prošlom postu i onaj koji ga je pročitao, siguran sam, neće imati problema u takvim situacijama.

avno sam čitao neki članak u novinama o međuljudskoj komunikaciji koji me zaintrigirao da počnem malo dublje ulaziti u taj problem. Do sada sam pročitao dosta o tome, pa mi je interesantno promatrati ljude u društvu. Neke situacije znaju mi biti prilično smješne, pogotovo zato što znam da samo malo više koncentracije među sugovornicima može pomoći da se izbjegne loša komunikacija. Primjetio sam da puno ljudi ne zna komunicirati, razgovarati, slušati, pričati, pregovarati, svađati se (nemojte se svađati)... E, pa da se to nebi dešavalo i vama, odlučio sam ono malo što znam podjeliti s vama. Kako se svaki odnos temelji na komunikaciji očekujem i vaše komentare, replike i ostalo. Ipak, ja ne znam sve o tome.

Slušanje
Da bi uspješno komunicirali vrlo je važno da budete ugodan sugovornik, a to ćete postići tako što će te slušati što vam sugovornik govori. Često se dešava da dok jedan govori, ovaj drugi smišlja što će reći i uopće ne sluša sugovornika.
Naravno da nije dovoljno samo slušati, nego je potrebno biti «aktivni slušatelj», gledati sugovornika u oči (Naravno, ne buljiti, ali niti konstantno gledati uokolo), povremeno klimnuti glavom sa znakom odobrenja, kako bi sugovorniku dali do znanja da smo ga shvatili.
Prije nego što preuzmete riječ, zastanite i razmislite o tome što vam je sugovornik rekao... jer ipak, to je i bit komunikacije.

Probajte ovo upotrijebiti u razgovoru... Siguran sam da će vam komunikacija biti lakša.

Ima se još dosta o tome za reći, ali mislim da je za ovaj post dovoljno.

Moj prvi probni post na ovom blogu. Sada moram utipkati veliki broj slova da vidim kako to funkcionira kada je napisano i vidljivo.