Javlja mi se nekakav konj koji iz milja sebe zove "poni". Očito da nezna ništa o igri rijeći, napuhanim oblacima i zašto je koka prešla cestu. Ovih dana dogodilo se previše nemilih i žalosnih stvari pa trenutno nemogu naći lijepu riječ za nadobudne šmrkavce, koji bi trebali da se bave onim u što se najbolje razumiju. Neka recimo kopaju nos. To bi moglo biti suptilno i samo- zadovoljavajuće.
Da bi ostavio dojam pametne osobe ni pod koju cijenu nesmiješ ispasti glup. To je jednostavan i besplatan savijet koji vrijedi koliko i košta, za sve one koji su na vagi.
No pustimo sada budale i mašti na volju, pa vidimo gdje će nas to odvesti.
Zamislite da vam se dogodilo nešto toliko ružno i strašno i nemožete još sa sigurnošću reći da to niste samo sanjali, jer vam mozak ne može posložiti događaje za koje niste krivi i ne nose posljedice osim krvavog i trajnog ožiljka na duši.
Da li će te živjeti dalje kao i do te nesreće; izlaziti u društvo, veseliti se i živi se izjedati kad ostanete sami?
Tražit će te stručnu pomoć i ići od jednog do drugog psihijatra, te tako lijećiti rane, koje neće zacijeliti, ali će te donekle biti zadovoljni jer ste ipak nešto poduzeli. Sada ste bar svjetski prvak u gubljenju vremena kojeg još i masno plačate.
Svaki dan ići u crkvu i moliti se za spas izgubljenih i nesretnih duša, pa i svoje, a ostalo vrijeme trošiti na obavljanje beskorisnih poslova koje i onako morate obaviti ali ne toliko predano.
Uzeti cvaj,kofer i jednu putnu torbu, otići što dalje od mjesta koje vas podsjeća i boli, tjerati što dalje misli o tome, tražiti novi smisao i sreću u ovom svijetu glupom do bola.
Sve solucije i one koje neću nabrojati, djeluju malo nedovršeno, prazno i otrcano. Možda se samo treba suočiti s činjenicom da treba živjeti s time nositi se s time i biti bolji čovijek.
Ubit se je lako. Ja to dobro znam. Činio sam to više puta i nije pomoglo. Čak je i gore.
