PROdo's world... or something ^^

Izasao sam iz bara oko 3 ujutro ko i svakog vikenda. Bio sam mrtav pijan. Jedva sam se dovukao do svog stana. Tiho sam otkljucao vrata i usao u kucu. Skinuo sam kaput sa sebe i ostavio cipele na hodniku. Padala je kisa. Bio sam mokar. Skinuo sam odjecu sa sebe i ostavio ju da se susi u kupaoni. Polako sam usao u sobu i poseo oblacit pidjamu kad se probudila. Odmah je pocela derat se i ponavljat jedne te iste fraze "pijancino", "kretenu", "nezahvalnice". Ko i uvijek, ignorirao sam ju. No ovaj puta, ovaj puta nije bio ko uvijek.
Taman sam bio usao u krevet kad sam cuo njene rijeci. "Ostavio si svoju obitelj da umre i iz svoje sebicnosti si izgubio sve prijatelje koje si ikad imao!". Zatvorio sam oci i tiho progovorilo "povuci to...". "Ništa necu povuci beskorisna pijanice", derala se i dalje, "misliš da ceš alkoholom nešto riješiti al bio si i ostao beskorisna kukavica!" Stisnuo sam šake i otvorio oci. Pogledao sam ju hladnim pogledom i kroz zube promrmljao, ovaj puta glasnije "Povuci to. Odmah!". Pocela se smijat i kad je progovorila rekla je "Ti si jedno obicno ništa i nisi nicemu koristan! Nikad nisi bio niti ceš ikad biti!" i nastavila se smijati.
U jednom brzom skoku sam izletio iz kreveta i stisnutom šakom ju udario po glavi. Odletila je unatrag i glavom udarila u nocni ormaric i tek onda je pogodila pod. Zatvorio sam oci i duboko disao. Bila je tiha. Pre tiha. Otvorio sam oci i pogleao ju. Krv. Krv posvuda. Udalji sam se od nje i sjeo sam u kut. Zgrcio sam se u kutu i stavio glavu u koljena i tio progovorio "nisam beskorisan". Sjedio sam tako minutu ili dvije i razderao se "nisam beskorisan!". Suze su mi navrle na oci. "nisam kriv što nikad ne mogu pomoci... nisam kriv... nisam kriv... nisam kriv..."
Sjedio sam tako i plakao... ponavljajuci "nisam kriv"... sve dok me policija nije nasla u takvom stanju. I to je, casni sudce, moja prica.
Sudac je klimnuo glavom i rekao "Sjednite da Vam procitam presudu". Sjeo sam i sudac je poceo citati. "Ovaj casni sud je donesao odluku i proglašava Vas... krivim. Krivim što nikad niste tamo di trebate kad vas se zatreba i što nikad ne uspijete pomoci. Za kaznu Vam dajemo ono cega se najviše bojite. Doživotni pritvor u samnici. Samo Vi i tama i saznjanje da nikad nikome necete moc pomoc"
Vrišao sam, trzao sam se "NE! PUSTITE ME! NE U TAMU!" No vrata su se zatvorila. I ostali smo sami nas četvoro. Ja... tama... samoca... i želja da stvari nisu kakve jesu...