ROS

Nekoć davno, u jednoj jaaaako dalekoj galaksiji….

Davno prije ovoga što danas smatramo civilizacijom, postojalo je galaktičko Carstvo u kojemu je vladao moćni imperator Crni Vlader!

Crni Vlader je bio predvodnik ljudi koji su posjedovali moćnu nadnaravnu silu, a koja se zvala jednostavno – SILA! Oni su bili poznati i pod nazivom «Džedaj na-silnici».
No, oni su u našoj priči manje bitni. Bitno je pak to da je Crni Vlader imao jedan problem koji ga je mučio godinama. Nije znao što da radi sa svojom osamsto pedeset godina starom babom! Nikako nije htjela da umre kad joj je bilo vrijeme za to (možda zato jer je i ona posjedovala džedajevske moći?) i pusti ga da na miru obavlja svoje carske birokratske dužnosti. Jedino rješenje koje mu se nametalo, a koje je slučajno pronašao surfajući galaktičkim internetom, bilo je da staru smjesti u starački dom za džedaje. Što je on sasvim brzo i učinio i tako nastavio na miru svoj rad na pospremanju pobunjenika u za to predviđene prostore, takozvane - ćelije.
Uglavnom, baba je smještena u dom i sve bi bilo fino i bajno da se nije desio jedan – ALI!

Ehm, ali… babi je jedne večeri bilo jako zima. Doduše, nije da starački dom za džedaje nije bilo luksuzno i vrlo dobro opremljeno mjesto, nego… znate kakvi su starci? Uvijek im nešto fali! Po ljeti im je zima, po zimi vruće, a kad im se piša ustvari im se… i tako dalje.

«Bako, bakice. Eto, sssss…..spremila sam vam krevet i prozračila sobu. Sada možete fino poći na ss...spavanje», obratila joj se sobarica ljupkim, piskutavim glasom jedne Tau-Xero, recimo, žene. To što je imala više vagina na tijelu negoli penisa svrstavalo ju je, na njezinoj postojbini Tau-Xero, u ženski rod. No, s petnaest izdanaka koji se mogu smatrati rukama bila je idealna sobarica!
«I ti to zoveš krevetom?!», izdera' se mila baba na to čudnovato stvorenje.
«Ali…ali», upitno je pogleda sobarica sa svojih osam pari zelenih očiju. «Ovaj je krevet zsssadnji krik mode. To je, to je… jedansss… baš džedajevski krevet gospođo». prosikta sa svoja četiri jezika Xeranka.
«Moš'si mislit», uzvrati baba. «Ok, Ok… odi sada i pusti me na miru». Ah ti starački dani, umorno pomisli baba i sjeti se s nostalgijom dâna kada je u rukama ljuljuškala malog unučića Vladera. Tog milog, ljupkog dječačića koji ni mrava ne bi zgazio. Barem tada. Dok nije postao carem.
Uljuljkana bojama i mirisima ugodno uređene sobe babi se prispavalo. Legne na prostran šareni krevet i, s mislima na svog unuka, zaspe. Negdje tijekom noći babi postade jako hladno, a ona pomisli da je to možda zbog neuobičajene hladnoće za ovo doba kolovoza. Kako joj se nije dalo dići i okrenuti dugme na regulatoru sobne temperature, baba smisli pakleni plan. Plan dostojan jedne babe jednog cara!
«Ma ti'š mene tu zajebavati», prasne mila baba na glas. Sjeti se ona svojih džedaj moći i u mislima potraži svoj laserski mač.
Nekoliko je minuta prošlo u ljetno ledenoj tišini ugodno mračne sobe dok se baba naprezala da svojom moći približi na dohvat ruke laserski džedaj mač iz ladice komode.
«Nek' je sila sa mnom, al' neću se dići! Radije ću se smrznuti u krevetu!», prasne baba još jednom. «Tako mi unuka Vladera, ja još imam toliko moći da upravljam mačem»!
U tom se trenutku, naizgled sama od sebe - gotovo sramežljivo, počela otvarati ladica komode, a iz nje se počeo dizati u zrak laserski mač. Nekoliko je napetih minuta mač neodlučno lebdio iznad poda sobe, nesigurno se približavajući uzdrhtaloj ruci stare babe. Ipak, nakon nekoliko minuta, baba ispusti uzdah olakšanja. «Ahh…. Konačno. E sada ćemo se mi lijepo ugrijati»! Baba primi s dvije ruke sjajni džedaj mač i pritisne palcem na skriveno dugme za aktiviranje. Mač plane i osvijetli sobu ugodnom jarko crvenom bojom, ispunjujući zrak svojom vrelom toplinom.
«Aa… to je već bolje», zadovoljno promrmlja baba. «Više mi nije tako hladno. Grije me moj divni laserski mač. Ha, sada mi još može poslužiti samo kao termo-peć». Držeći mač baba je primijetila kako joj se ruke primjetno tresu. Ipak, prošle su stotine godina od kada je zadnji put držala isukani mač za balčak. A ona i nema više toliko snage u rukama, pomisli sklopivši umorne oči, tonući u nekakav erotski san.

Traaassssssžž…ŠŠŠ!!! Začuje se zlokoban zvuk udarca metala u pod.
Baba se trgne. Mora da je zaspala! Zavapi: «Jao, što sam učinila? Gdje mi je mač?»
Soba se odjednom počela puniti dimom, a na sredini sobe u centru vatre sjajio se uključeni mač uporno pržeći tepih na podu. Mač je izazvao požar! Babu ulovi panika i samo što ne zaplače. U tom trenutku, gušeći se već od dima, mislila je da je gotova. Ali, iznenada, šokiranoj babi džedaj pred očima se ukaza slika njenog voljenog unuka i ona začuje: «SSShhh……. babo, babo – što to učini? SShhh…..», uzdahne kroz masku Vlader. «Zar se u tim…SSSHhhh…. Godinama starice još uvijek igraju džedaj mačevima? Pa kakav je to starački dom kad ovako nemarno čuvaju starce? Uložit ću carsku žalbu. Ne, još bolje, udavit ću mojim moćima ovako na daljinu ravnatelja! SShhhh…..», zareži Crni Vlader.
«Jao sinko, Vladeru», zajauće baba. «Nemoj, ja sam kriva. Bilo mi je zima»!
«Ma koja sad zima u sred kolovoza?!», odbrusi Vlader.
«Ma stvarno, bilo mi je zima… ali, što sad ti hoćeš u mojoj sobi? Nemam vremena za razgovor, vidiš da moram spašavati živu glavu», odbrusi baba natrag prikazi.
«Pa zato sam se i pojavio sada, znaš da kad je Silnik Džedaj u opasnosti onda njegov omiljeni dolazi u pomoć sa savjetom…»
«Ma ne treba meni pomoć, ajde briši i pusti me da se spašavam sama!», prekine ga grubo baba.
Pok! Prikazanje cara Vladera naglo nestane. Ostavljajući babu samu sa sobom u zadimljenoj i pomalo već vrućoj sobi. Baba se zapita da li je pogriješila. Možda je mogla poslušati poneki savjet svog unuka. Ovako, morat će se sama snaći… i to brzo!
«Ma što paničarim, tako mi one krakate sobarice. Jesam li ja baba Džedaj il' nisam!», sine babi, još jedna, lucidna ideja. Krene pogledom pretraživati sobu. Kako je dim bio već prilično gust primijetila je kako ne može vidjeti dalje od – nosa! Tada zatvori oči i potpuno se prepusti svojoj moći.
«Sila je sa mnom, i sila će me spasiti…valjda?», zaključi baba.

U mraku zadimljene vruće sobe, dok je tinjalo samo crveno alarmno svjetlo koje sobarica nije primjećivala jer je na podu kontrolne sobe vježbala kako «to» ide s drugim rasama (koje imaju samo jedan spolni organ, pih) baba je došla na ideju! Usmjerila je silu prema hladnjaku u kutu i posljednjim snagama otvorila policu gdje je bio naslagan led. Uspjela je izvući led i lagano ga dovući iznad vatre na podu sobe. Led se počeo naglo topiti. Toliko je leda baba izvukla iz hladnjaka da je vatru uspjela ugasiti gotovo odmah! Soba je sada izgledala kao ljetno jezero, samo su još ribice falile. «Možda sam uzela trunak leda previše», pomisli.
Uz gromoglasan tutanj preostali blokovi leda tresnuše na pod, dok je baba iscrpljeno položila glavu na jastuk. Opustila se svjesna da je izbjegla nesreću.
Niz hodnik, neobični zvuk udarca leda o pod dopro je i do, sada već pribrane i zadovoljene, sobarice s planete Tau-Xero. Vidjevši da na monitoru tinja alarmno svjetlo sobarica se brzo, u panici, uputi ka sobi babe džedaj.
Tras!
Jednom od svojih petnaest nogu, zbog čega je tako brzo i dotrčala do sobe, Tau-Xeranka razvali vrata i uleti u sobu.
«Ali… ss..gospođo baba džedaj! Pa što ssste to učinili?!», otvorila je u čudu svoja četiri para očiju. «Pogledajsssssste ovaj nered…sss..!!! Ovu…ovu… poplavu! Jao meni, pa tko će to počisstiti???», nastavila je kukati i siktati sobarica ne obazirući se na molećiv pogled iscrpljene babe džedaj.
«Ali, ja nisam….», pokuša baba prekinuti lavinu riječi.
«E, ovo je stvarno previše!», sobarica nije pustila babu do riječi. «Zar niste mogli pozvoniti na zvonce ako već niste u stanju hodati do WC-a. Zar ste morali tolikosss se ispišati po sobi?! Ne sjećam se da smo dijelili lubenice za večeru? Hm…».
«A ne, nećeš ti meni…!», zavapi baba.
Ovo je bila kap koja je prelila babi, za ovu večer već debelo prelivenu čašu. Zadnjim snagama (za koje je mislila da ih je već prije potrošila, inače se ne bi zvale – zadnje snage?) baba podigne snagom sile laserski mač s poda, uključi ga i elegantnim pokretom – skine sobarici glavu s vrata (ako se to može nazvati glava i vrat).
«Eto. Konačno malo mira i tišine», pomisli smireno baba džedaj.

EPILOG.
Prošlo je nekoliko mjeseci od tog nemilog događaja i svi su nagađali što se desilo s babom koja je pomahnitala u svojoj osamsto pedesetoj godini života. Neki su mislili da je premještena u drugi starački dom za džedaje, a drugi pak da je u zatvoru jer je, ipak, ubila jadnu sobaricu.

Kasnije, dugo vremena nakon toga, jedan je zapovjednik na brodu cara Crnog Vladera pomislio kako je čudno to što je novoimenovani šef brodskih vatrogasaca neka baba u poznim godinama. Ali, nije se usuđivao proturječiti velikom Vladeru osobno. Samo je slegnuo ramenima i skrenuo krstaricu ulijevo.
Vlader je pak mislio kako je to sasvim OK!. I bio je siguran da je do daljnjeg riješio problem zvan – baba džedaj!