Agnesina ispovijed - može li priča umanjiti krivnju?

Svaka priča ima odgovarajuću kulisu. Zamišljamo li romansu smjestit ćemo je, vjerojatno,u proljeće ili rano ljeto, kad se i sama priroda budi, u veselom ozračju, obojanu toplim bojama. A kada zamišljamo ubojstvo, poprište tragedije, idealnu pozornicu za odvijanje prave životne drame? „Takvi događaji ne biraju mjesta“, reći ćete. I bit ćete u pravu. Ali ne biraju niti romanse. Dakle, poprište ubojstva priziva za čitatelja nešto hladno, tamno i mračno, scenu prepunu mrtvila. Vječno hladne zemlje stoga dobro služe kao savršeni domaćini najjezovitijih literarnih ubojstava. Vjerojatno zato toliko uživamo u skandinavskim krimi-majstorima. No, prije Larssona, Läckberg, Nesboa i ekipe, postojala je Agnes Magnusdottir. I ona nije bila spisateljica niti jezoviti lik iz nečije mašte. Bila je stvarna i ono što je učinila bilo je stvarno. Agnes je, zbog suučesništva u ubojstvu dvojice muškaraca i paleža imanja, osuđenana smrt. Ta je kazna nad njom izvršena 1830. godine. I bila je posljednja Islanđanka sasječena sjekirom pravde.

Njena je priča od zaborava sačuvana zahvaljujući tek šturim zapisima onodobnih crkvenih i općinskih knjiga, ponekoj legendi i pripovijestima o ubojstvu Natana Ketilssona i Petura Jonssona. Njeno ime ne bi prešlo ledene islandske granice da o islandskoj Lady Macbeth, hladnokrvnoj i bezosjećajnoj sluškinji lakoj na nožu nije ponešto, iz priča svojih domaćina, načula Hanna Kent, tada sedamnaestogodišnjakinja koja je toplinu Australije na godinu dana zamijenila ledenom islandskom hladnoćom. Osim brutalnosti, primjetila je i jednodimenzionalnost tih priča; svakom od njih Agnes je prikazana kao hladnokrvna žena, neljudsko biće, gotovo čudovišnih osobina spremna počiniti najteži zločin bez ikakva vidljiva razloga. Ili tek s materijalnom korišću na umu.

Njeno zanimanje za život posljednje islandske pogubljenice i potreba da ispriča njenu priču doveli su do stvaranja Agnesine ispovijedi, žanrovski i pripovjedački raznolikog romana. S Agnes Magnusdottir prvi se put susrećemo nakon počinjenog zločina, netom prije no što biva prebačena iz prvotnog smještaja na imanje Kornsa u okrugu Hunavatnu gdje će provesti svoje posljednje mjesece. Stanovnici imanja, bračni par Margret i Jon rado bi se, ne bi li zaštitili sebe i kćeri Laugu i Steinu, usprotivili toj odluci no riječ okružnog načelnika Björna Bjöndala u tom je okrugu zakon, posebice kad redarstvenička plaća hrani gladna usta. Susretu s Agnes ne veseli se niti đakon Toti, ali dužnost ne može odbiti nakon što ga je sama osuđenica izabrala kao svog duhovnog vodiča na putu do smrti. Iako se svi susreću kao potpuni stranci, do trenutka kada njen život završi udarcem sjekire Agnes će, zbog živog sjećanja djevojčice s kojom je davno podijelila obrok i svog davnog pomagača u prelasku rijeke u kojem je probudila uspavani život, steći dvoje iskrenih, gotovo pa, prijatelja. Svojom maršljivošću i radišnošću zaslužit će poštovanje čak i onih koji za nju ne mogu osjećati nego prezir, a njeno poznavanje nadriliječničkih vještina izazvat će strah i odbijanje upravo onih kojima je najviše htjela pomoći.

U svojoj suštini, to je priča o Agnes. Za pogrešne procjene, odabire i postupke život joj je na koncu ispostavio previsok račun, a njenu su joj bistrinu, oštroumnost i pronicavost suci, na sudu i izvan njega, zamjerili više od samog zločina. Od potrebe da voli jača je bila potreba da bude voljena i upravo ju je ta potreba zaslijepila i odvela na put, kako se nadala, razbijanja životne monotonije. Ispostavilo se kako taj put, iako je donio i pokoje uzbuđenje, nije drugo doli put uništenja. Dodata vrijednost teksta leži u zapanjujućim opisima islandske prirode, surova i ledenog okružja koje savršeno služi kao pozadinska kulisa glavne priče pridonoseći time njenoj atmosferičnosti. Zaljubljenicima u nordijski svijet posebno će se svidjeti što autorica, sitnim, ali vještim koracima čitatelja uvodi u islandsku kulturu, vještim tkanjem zanimljivih detalja iz islandskog života u glavnu priču.

Okosnicu ovog, prvenstveno karakternog, romana čine Agnesine reminscencije na prošla, nimalo sretna, vremena, na majku koja ju je napustila svojevoljno i pomajku čiju joj je ljubav otela smrt, na brojna imanja na kojima je služila i na težak i mučan odnos s Natanom Ketilssonom. Ta sjećanja obojana toplim ženskim glasom što ih čitatelju, u prvom licu, prenosi sama Agnes isprekidana su pripovjedačkim digresijama u trećem licu. Dva se stila ponekad prelijevaju bez jasne granice pa je gotovo nemoguće u potpunosti održati pažnju i koncentraciju na razini.

Mjestimice mučna i teška, ova se priča čita s lakoćom nesvojstvenom romanima ličnosti, pričama u kojima je sve, pa i glavni pokretač radnje, zapravo u službi psihološkog ocrtavanja glavnog lika. Budući da je čitatelj od samog početka svjestan kraja s kojim će se susresti, izostao je element mistične napetosti svojstven trilerima. Priča je, ipak, protkana finom dramatičnošću jer, dok Agnes prolazi svoju posljednju ispovijed, ni neposredni ni posredni slušatelj ne može se ne upitati je li ona uistinu kriva.

Pitanje krivnje možda je i temeljno pitanje ovog romana. Agnesinim riječima, znati što je netko učinio i tko ta osoba uistinu jest, dvije su različite stvari. No, postavlja se pitanje postoji li opravdanje za suučesništvo u tako svirepu i okrutnom zločinu, čak i kada motivi nisu tako prizemni kako se isprva čini?

Oznake: agnesina ispovijed, hanna kent, Island, ubojstvo, zločin, kazna, znanje