Prije nekoliko godina sam gledala dokumentarac o dvije Ruskinje. Zapravo se ne sjecam tocno cijele price, ali znam da sam postala opsjednuta tim filmom i maltretirala sam ljude mjesecima jesu li ga gledali. I kako ga naravno nitko normalan nije gledao, ja bih prepricavala svakome pricu iz dokumentarca. Bas me bio pogodio. I uhvatila me neka grozna panika i osjecaj bezizlaznosti zbog njega. Dok sam s druge strane osjecala savrsen mir i srecu, kao da mi je taj film pokazao kako stvari zapravo ne bi smjele biti u zivotu, ali ipak jesu i to je sastavni dio mnogih ljudskih zivota.
Naime, radilo se o dvjema srednjovjecnim zenama u nekom gradu u Rusiji. Znam samo da je bio neki mali gradic, da je film sniman u ljeto, ali da su one bile u kaputima. Koji uzas. Uglavnom, one nikada nisu bile na moru. I tako svake godine mukotrpno rade ne bi li ustedile za odlazak na more. Godinama, ali od mora nista. U filmu se izmjenjuju depresivne slike tmurnog gradica sa izjavama njih dvije koje su kao tuzne, ali zapravo smirene jer su se vec davno pomirile da more uzivo nikada nece vidjeti.
Najvjerojatnije da sam malo pobrkala njihove price i cijelu poantu filma, ali se jasno sjecam izjave jedne od njih, kada su ih pitali zasto nemaju niakoga i zasto se nisu udale. Tada je jedna rekla: Ma,ne znam, sve je to nekako cudno. Ni sama ne znam kada se i zasto to dogodilo. Prvo sam bila mlada, i mislila sam da imam vremena, onda polako odrastas i zivis stalno u nekoj buducnosti i planiranju kako ces nekoga naci. Sa planiranjem docekas tridesetu, pa trideset petu, a onaj pravi se jos nije pojavio. U nadanju dodje i cetrdeseta i tada shvatis da si se zapravo davno prestala nadati, samo ni sama ne znas kada.
Druga je samo potvrdila to rekavsi:Da.
I uzdahnule su.
Tesko mi je bilo prepoznati osjecaje sa njihovog lica. Nisu bile tuzne. Nisu bile ni toliko razocarane. Nakon nekog vremena sam shvatila da im je na licu bila samo spoznaja. Svega onoga sto je bilo i sto ce biti. Spoznaja njih samih. Spoznaja da su more i muskarac i dijete samo nada i planiranje i masta. Samo pojmovi neostvareni.
Njima su prestali lebdjeti nad glavom kao eventualni zivotni pomaci na bolje i sretnije. I ostali samo mastanje prije spavanja za koje znaju da se nikada nece ostvariti.
I tako se ja sjetih ovih dana ponovno mojih Ruskinja koje sam ostavila negdje davno u svom nesretnom pretincu mozga- i izvulkla sam ih svjesno i polako, nadajuci se da ce se nesto dogoditi u medjuvremenu dok ih ne otvorim kao Pandorinu kutiju. Moja se kutija zapravo zove kutija Ruskinja i otvaram je onoliko cesto koliko mi treba da se pomirim sa nekim stvarima, za koje sam u stanju umisliti najnevjerojatnije sretno rjesenje. I onda kada se rjesenje ne nazire na horizonzu godinama, a ja pocnem lagati samu sebe, i razvlacim jednog covjeka kao crijeva za sobom predugo, otvorim rusku kutiju spoznaje i crta ili kvacica je stavljenja. Poglavlje zavrseno. Nada zakopnaa. Masta spremljena za nocne sate. Realnost sa motikom izvucena i stavljena mi u ruke.
Do kada? To se i ja pitam.
Post je objavljen 14.11.2004. u 15:26 sati.