Kao što vas već izvijestih, ovogodišnji dobitnik V.B.Z. -ove nagrade od 100 tisuća kuna za najbolji neobjavljeni roman je Davor Špišić. Zamamnu nagradu Davor je dobio za roman "Koljivo" , o kojemu je za Slobodnu Dalmaciju sa laureatom pričao Jasen Boko .
Razgovor je tekao ovako:
- "Koljivo" je određeno kao žanrovski roman, očito je da žanr ne smatrate "nižom vrstom".
Naravno, ne otkrivam toplu vodu kad kažem da se i unutar žanrovskog obrasca mogu reći i napisati ozbiljne stvari, dovoljno vam je pogledati jednog od mojih idola Hitchcocka. Svi su ti - za mene nedostižni - majstori žanra zabavljali ili u horroru užasavali ljude, ali su istodobno bili u stanju reći i puno pametnih stvari. A ovo što sam čuo da roman ima elemenata Jonathana Franzena i Stephena Kinga, mojih nedostižnih uzora, najveći mi je kompliment.
- Uz elemente trilera, Vaš roman je i obiteljska saga?
Da, "Koljivo" je neka vrsta obiteljske sage. Obiteljska situacija uvijek je moj omiljeni motiv, ali sve ljudske drame, svi povijesni lomovi zapravo počinju u obitelji. Često nismo ni svjesni što se sve događa između četiri zida, ali ne otkrivam ja ništa novo, o tome je pisao još Euripid, najbolje njegove drame govore o obitelji. A iste se stvari događaju i danas.
- Možete malo pojasniti naslov "Koljivo", prva je asocijacija dosta brutalna, ali...
Naslov je samo naizgled krvav, međutim koljivo je zapravo sjajan ritualni specijalitet koji se jede na pravoslavnim slavama, žito, nešto što nosim iz djetinjstva: Znate ono što se uzme kao jedna žličica, a ja sam uvijek bio dovoljno bezobrazan da pojedem puno više.
- Što je bila izravna inspiracija za "Koljivo"?
Izravna inspiracija bio je moj put u Švedsku gdje sam vidio jedan gradić, toplice, koji je imao pravu hičkokovsku atmosferu. Odatle je krenulo.
- Da bi došlo do priče koja govori i o raspadu Jugoslavije...
Da, priča govori o raspadu obitelji u vremenima raspada jedne zemlje koja je bitno obilježila mladost moje generacije s početka šezdesetih. Nestala je zemlja, ali su neke stvari ostale. Moram priznati da mi je užasno žao, da je riječ o pravom grijehu što kao Bibliju ovih prostora nismo preuzeli Kuharicu dalmatinskih gospođa, knjigu punu toliko dobrih stvari, stvari koje govore o multikulturalnosti na stolovima, o različitostima kao nečem pozitivnom što obogaćuje. Naša su nepca prečesto bila opterećena krvlju i slinom bijesa, a mislim da bi puno bolje bilo da smo se bavili stolovima i znali cijeniti japrak, baklavu, sve one ludorije od škampa ili brancina, svu onu gastronomsku multikulturalnost...
- Puno ste više pisali i objavljivali drame nego prozu. Je li "Koljivo" odmak prema drugom rodu, promjena interesa?
Ne, nije riječ o odustajanju od kazališta, siguran sam da ću se nastaviti baviti i dramom i prozom.
- Koliko iskustvo igranog i objavljivanog dramatičara pomaže u pisanju proze?
Pomaže, svakako pomaže, kritika je primijetila da u mojoj prethodnoj prozi, horror pričama "Kuke za šunke", ima jako puno elemenata dramskog. Rekao bih da nisam tipičan prozni pisac, jako puno svoju prozu temeljim na dijalozima, nekako i kad pišem prozu, pišem je dramskim stilom.
- Koliko ste sada, kad je roman iza vas, zadovoljni njim i što vam znači nagrada?
Zadovoljan sam svojim romanom, nije naravno genijalan, ali ja mu ne bih više dodavao ni zarez. Naravno da znači nagrada, svatko tko kaže da ne znači laže. Sama ta činjenica da ću sljedećeg tjedna biti na svakom kiosku, u svakoj samooposluzi u sto tisuća primjeraka je nevjerojatna. Zamišljam kako će biti mojim neprijateljima, a ima i njih, koji će, odlazeći po kruh i mlijeko, morati na svakom uglu, u svakom kiosku gledati moju knjigu. Ali zamišljam kako će biti i mojim prijateljima koji će se radovati...
- Vi ćete na izrazito pozitivan način osjetiti pojavu o kojoj se i ovdje puno govori, prodaju knjiga uz novine, što inače mislite o tome da se knjige prodaju uz novine?
Meni se ideja da se knjiga prodaje uz novine čini odličnom. Knjiga je uvijek knjiga i bitno je da ljudi čitaju, a ako prodaja uz novine omogućava da knjiga dođe u puno više ruku, ja sam apsolutno za to. Kad sam prije nekoliko godina bio u Pragu, sa zavišću sam gledao ljude kojima iz vrećica vire knjige u metrou. To me fasciniralo i uvijek sam maštao kako bi bilo lijepo sličnu sliku vidjeti i kod nas i čini mi se da se to, zahvaljujući knjigama uz novine, počinje događati.
- I, naravno, sad slijedi pitanje kako dalje...
Sigurno ću pisati dalje, nastavljam s dramama, a o novoj prozi znam samo da će u njoj biti bitna uloga Kube na kojoj sam bio prošlog ljeta i koja me potpuno fascinirala. Da, dio nagrade ići će i za ponovni odlazak na Kubu.
razgovarao Jasen Boko za Slobodnu Dalmaciju, 12.11.2004.