Evidentno je kako u životu postoje mnoge nepravde i mi tu ne možemo ništa.
Možemo se mi nervirati, lupati glavom po stolu ili šakam o zid,ali one će ostati nepromjenjene i kesit će nam se u lice.
Kad sam se ja zaljubila u ovo moje zlato koje trenutno gunđa iza mene jer sam opet onlajn, osjećala sam se neopisivo.
Eto baš tako sam se osjećala.
Nisam se nikako mogla opisat ma koliko naprezala svoje moždane vijuge.
Sjećam se da je moj najdraži i jedini brat jednom prilikom rekao našoj zajedničkoj roditeljici: ali mama, daj shvati zašto visi na mobitelu stalno, pa izgleda ko rascvala tratinčica, slatkica naša mala.
To je valjda bio prvi i zadnji put da mi je brat pubertetlija udjelio kompliment tolikih razmjera.
A ako je on mene radi moje zaljubljenosti nazvao tratinčicom, onda je to uistinu tako.
On je jebeno objektivan.
Nije opće štos u tome u kojoj sam modnoj fazi bila u tom trenu, niti koliko sam kila imala ili nemala, štos je u onome što je iz svih rupa izbijalo iz mene...
Zračila sam kao radioaktivni aparat i imala sam filing da su svi mogli vidjeti kroz mene koliko sam bila lagana i nedodirljiva.
U tom sam periodu, kroz nekih 10-ak dana ni ne tražeći, dobila oko 50 brojeva mobitela, 100-tinjak ljubavnih i romantičnih ponuda..jednom me u ženskom wc-u iznenadio tip koji je preda mnom stajao raskopčanih hlača, rekavši mi: daj ga samo maaaaaaaalo primi u ruku, pliz!
Mislim kvragu, do nedavno sam ja bila ta koja sam nekoga morala zamolit da ga izvadi , da mu ga primim u ruku, a sad najednom, preko noći doslovce, on meni nudi svoje blago, ovaj me zove na večeru, onaj me zove u kino, slijedeći ima jednu jahticu kojoj bi ja bila savršen ukras na provi.
Teško je u takvoj situaciji odoljeti instinktima.
No ni približno toliko koliko danas.
Zašto?
Dok smo hodali, samo smo hodali...i sve je bilo nedefinirano, veselo, sve je bilo tako čudno.
Do onog dana kad smo si se obećali zauvijek.
Tog dana smo odlučili da pripadamo jedno drugom, bez intervencija sa strane, bez ikakvih ljudi.
Samo ja i on.
Dok nisi vezan nekim čudnim okovima, bilo da se radi o riječima, prstenu ili papiru, lako je donijeti odluku koja će to nešto možda i srušiti.
Jer i ako krene tim putem, što se tu opće srušiti može?
Dakle, primiti ono u ruku ili ne, tako je svejedno.
Nitko ne zna, nikoga nije briga.
No onog trenutka kad je u pozadini svake tvoje misli onaj kome si se obećala, primanje onog drugog u ruku više i nije tako nevina stvar.
Da li je to smisao života?
Braka?
Zajedništva?
Da li je to temelj svih drugih filozofija u braku?
Jer ako je primanje onoga u ruku nešto bezazeno, onda to svi u biti i radimo, zar ne?
A ja u to čisto sumnjam.
Moja radijacija je trajala neko vrijeme, a onda se ugasila.
Radioaktivni aparat se pokvario i više mi nitko nije nudio da mu ga samo malo primim.
Pripisujem to rutini.
Kolotečini i navici.
Jer ona dolazi htjeli mi to ili ne.
Leptirići umiru, vatra se gasi, a na vidjelo izbijaju neke druge beštije koje su se skrivale za vrijeme radijacije.
I to, da se razumijemo, uopće nije loše.
No svejedno, zračenje nam ponekad nedostaje.
Nedostaje nam onaj osjećaj nedodirljivosti, nedostaju nam komplimenti i pohvale.
Nedostaje nam vatra.
I ma koliko god se ljudi pravili pametni, vatru nije lako ponovno upaliti.
Makar ne onu koja bi gorjela dugo.
Zašto sad najednom razmišljam o tome?
Osjećam da postoji netko tko bi volio da ga primim u ruku.
Ne znam da'l da to pripišem činjenici što mi sise fakat dobro stoje ili je možda posrijedi probuđena radijacija?
Mislim se..., ako zračim ponovno znači li to da sam se ponovno zaljubila u svoju polovicu?
Jesam li ga možda počela gledati drugim očima?
Ili sam ga, s druge strane prestala voljeti?
No ako je tako, zašto sam onda još tu?
Zašto me onda još uvijek ne nervira to što ne skuplja svoje čarape nego ih baca pod krevet?
Zašto me nervira i činjenica da ni nakon 3 godine još uvijek ne zna gdje živi Pips?
Zašto je uopće potrebno izgubiti radijaciju, a time i interes za ono drugo?
I zašto je to tako naopako napravljeno da bi, ukoliko želimo oživjeti leptire, potrebno nekogdrugog primiti za jaja?
I je li to opće rješenje?
U svakom slučaju, ono što htjedoh reći je...