PELUD PREZRELIH TRAVA
Pelud je izvor bjelančevina, vitamina, aminokiselina, eteričnih ulja, hormona, šećera, masti…
Ni u biljnom ni u životinjskom svijetu ne postoji proizvod u kojem su svi prirodni sastojci tako uravnoteženi kao u cvjetnom prahu. Tek sa zrelih trava počinje let tog vrijednog praška u bogatstvo prirodne raznolikosti šarenih livada stvarajući novi život. U toj borbi za opstanak i sam je čovjek dio procesa koji nesvjesno pokreče prolazeći livadom. Žutih nogu od cvjetnog praška postaje vrijednost čija duša također jednom mora da poleti. Jer u ljudskom se biću gomilaju riječi, zrele negdje u potaji, a onda jednom, kao pelud sa biljaka odlaze stvarajući neke nove spoznaje… Potisnute ipak jednom planu, polete. Riječi postaju stvarnost, djela. Nagomilane u ljudskoj duši, u toj eksploziji, opraše okolinu lijepim, a i ružnim stvarima. Tako i trave gledane iz jednog drugog kuta šapuću, pjevaju, a ipak skrivaju bogatstvo života, ljepote
neopažene. Onda padaju, oprašuju i ponovo niću. ( «SNAGA ŽIVOTA, Svijetlo se budi Počinje novi dan Čaroban i pun sjete Majka kad ljubi U naručju drži dijete…», «ČEKANJA, čekam na kišu na vjetar na majku na njega na dijete čekam na bol i sreću i grlicu sa maslinovom grančicom u kljunu» ) .
Pelud prezrelih trava je početak, snaga i rađanje, istina bez kraja, i naslov koji od samog početka prati stvaranje ove knjige pjesama dvaju autora.
Neki puta odgovori dolaze prije no što su pitanja postavljena.
Govorimo o zrelim travama, a naslovna stranica ( « Moji Čakovečki zvončići», ulje na platnu Marike Šafran – Berberović) prikazuje zimu, tj. kraj zime, a početak novih rađanja. Tako zvončići niću među prvima vjesnicima proljeća, na prvom toplom komadiću zemlje prkoseći zimi koja je još prisutna. Počinje ciklus trava… U knjizi su otisnute odabrane pjesme iz širokog spektra oba autora, različite po sadržaju i porukama povezane su sa fotografijama koje sa svojom raznolikošću također usmjeruju misli prema različitim svjetovima. Ovim preplitanjem pokušavamo dočarati taj drugi svijet i njegov značaj u životnom lancu.
Jedna knjiga, a dva autora?
Ova je knjiga pisana i prepisivana posljednjih pet godina isključivo na Internetu. Pjesme su objavljivane na forumima raznih karaktera, a poneke su nastale istog trenutka i nisu više mijenjane. Ove godine na PEC-u (jedan od foruma) dobili smo mjesto pod-foruma i postali moderatori, kreatori knjige, čije su stvaranje svi mogli vidjeti. Na ovom popularnom mediju mnogi autori objavljuju svoje radove, a malo je onih koji se odlučuju da to i objave. Helena i ja odlučili smo da napravimo nešto novo. Skupili smo radove na jedno mjesto, napravili selekciju od 67 pjesama i 36 fotografija te odlučili da to objavimo te da i čitatelju kome Internet još nije svakodnevnica približimo viđenja iz našeg kuta. Ovdje je poezija lijepa riječ koja nastaje u trenutku, i bi zapisana, isto tako i fotografije kaktusa, voda, trava koje su neponovljive. Neobično je što se dvoje autora nalaze i knjizi pjesama, što žive na različitim dijelovima svijeta, što su žena i muškarac i što možda nikad neće biti u prilici da se sretnu u stvarnosti… Ipak ovdje je prisutna želja da vidite naš svijet i osjetite njegovi ljepotu, da prolazeći prirodom postanete bolji promatrači, da cijenite viđeno kako bi i sami bili cijenjeni.
To je ideja koju smo mogli realizirati samo zajedno….
…kako sakupiti sve izgubljene latice kad ih vjetar još uvijek nosi beskrajnim prostranstvima zbilje i mašte, kako sastaviti ružu djetinjstva, kako vratiti ljepotu koja nestaje pod teretom godina, kako ljubav podijeliti svijetu….? Uvijek ista pitanja kad u proljeće počne njihanje trava, kovitlanje peluda i oštar zvuk brusa na kosi, a korak jutarnjeg kosca ostavlja prve slogove svježe trave… a latice u zraku samo se u djetinjstvo mogu vratiti…
__________________________________________________________
D V O G L A S J E
Siniša
U tom nestvarnom svijetu
Čekanje se pretvara u maštu
Događaju se mnoge lijepe stvari...
Život se rađa, stari se, stari...
Helena
po običaju niti jedna pjesma nema naslova….
recimo da to radim namjerno da bih ljude koji su organizirani
dovela do ludila ( dijete u meni voli se igrati )
__________________________________________________________
OKVIRI DJETINJSTVA
SINIŠA NOVAK
Sveti Križ, 21. svibanj, 1956.
…još uvijek se pitam ima li na svijetu ljepšeg kraja od Međimurja, ili je to samo čežnja prema zavičaju…
Sigurno ima. No, moj je dom ovdje. Tu su moje šume, livade, rijeke, moj međimurski čovjek.
Tu je moje srce vezano tako jako da od prvih pojmova pismenosti pokušavam opisati jedan svijet za koji vjerujem da ga drugi ne vide. U tom zanosu osim olovke koristim fotoaparat, otvarajući neke druge vidike, iz čega nastaju trave koje pjevaju u zboru i klanjaju se Bogu, a neuhvatljiva svjetlost iz daljina dopire u dušu…Ova knjiga je pokušaj da na neki nov način tu ljepotu predočim čitatelju, da poezija nađe svoje mjesto u njegovoj duši, da i putnik osjeti ljepotu prirode kojom prolazi, da shvati da je i onaj mali korov koji glavicu gura kroz pukotine u asfaltu živ, i da ima pravo pokazati koliko je lijep. Zato ovdje, Helena i ja, sučeljavamo dva različita svijeta u kojima postoji rijeka bez korita i korito bez rijeke. Lijepi su i jedan i drugi, samo ih treba prepoznati…
Radim u Muzeju Međimurja i u prilici sam upoznati mnoge vrsne umjetnike, koji su, vjerujem, dodatni motiv u mojem stvaralačkom radu.
Prvi uspjesi bili su već 1972. na dječjem festivalu u Krapini , pjesme su objavljivane i čitane u raznim medijima, a ova knjiga je do sada moja najsmionija zamisao.
HELENA HERCEG
Mostar, 13. studeni, 1970.
O sebi pričati je ponekad najteže, no svi smo mi negdje rođeni, i taj raspored zvijezda nam obilježava put. Moj je krenuo studenog 1970. na hercegovačkom kamenu i vrelini sunca što ostavi trag prkosa, ponosa i znanja da se sve može kada se nešto uistinu želi. Prve igre riječi, kako volim nazvati ono što drugi prozivaju kao poeziju, krenule su još u osnovnoj školi, nevino i dječje… o majci, o suncu, o željama, i kako nikada ne odrastoh još uvijek se igram… svojim riječima, kroz sebe opisujem ono sto osjećam, vidim, što mi je rečeno, što druge boli, što možda ponekad zaboli samu mene.
Da li bijaše dar ili kletva put koji odabrah, no pronio me kroz nekoliko zemalja i bijaše mi malo, pa krenuh kroz kontinente. Živim i radim u Unites States of Amerika, prelijepoj Arizoni, na divljem zapadu i još uvijek se igram riječima,,,plod imate pred sobom.
Ako se prepoznate, ako me prepoznate…znači vrijedilo je sve …
__________________________________________________________
STIHOVI
IN PRIMA LINEA
Miruju šarene livade
U rosnoj noći
A umorne duše
Spokojno spustile glave
Pjesnici mali i veliki
Uvijek nešto sanjaju
Dok spavaju
Danima
Mjesecima
Godinama
Tek onda rode svojim plodovima
pjesnikom me nazivaš
tek ja dvorska luda sam
nasmijem se glasno
suzu pustim tajno
i iza sedam mora se krijem
u dalekoj pećini
na visokoj planini
da ni orlovi doletjeti
do mene ne mogu sa lakoćom
u sedam jama zakopana
da ni rovci lak posao
do mene doći ne imahu
ti pjesnikom me zoveš
a ja sebi
na ukletog Holandeza
sve više lič
BIJEG
Lagano podrhtavanje tijela
U
Nadolaženju noći
Koja
Ne govori
Osjeća
I sasvim je crna
Pođimo
Nađimo negdje
Topli kućni prag
A ujutro
Polazimo u susret novom danu
A zatim
Trčat ćemo
Kako bi dostigli novi početak
taj dar s neba
što boli, što oživljuje
i što disati mirno ne da
nosi me ka poljima
gdje ću sresti tvoje oči
i opet
nosi me kroz tuđe ruke
do tvojih mi znanih
MOĆ
Vidite li svjetlost
Što iz daljina
Dopire i uokolo vas
Ona je nedosežna
Ali ipak
Taj sjaj
Tako je blizu
tko će izmjeriti
lutanja duše
i koliko milja
prohodi
tko će izvagati suzu
koja se otkine
u grču
tko će imati hrabrosti
i vidjeti
što se krije u dubini
VJETAR
Taj snažan uzdah u krošnjama drveća
U trenutku mali plamičak i sve ode
Psssssssss….ttttt
Eto vode
kao harlekin se dajem
pred ljude
glasno se smijem
i glava mi je gore
a tu skriveno u kutu
sjedi tek uplašeno dijete
što se boji samoće i tame
ove iskopane rane
MRTVA LJUBAV
Noćas sam zapalio
Crvenu svijeću
Mrtvoj ljubavi
Dugo gorjesmo oboje
Potom ostadoh sam
Te zapalih još jednu
ja nošena sam tvojim dahom
kao maslačkova cvijeta dio
u svemir
ja nošena sam tvojim dodirom
kroz mliječne putove
dubine nepoznate
ja nošena sa
tvojom ljubavlju
ka novom danu
sa osmijehom
TEBI
Pružam ti
sve ljudsko što imam
Pružam ti
Život svoj i mnogo cvijeća
Pružam ti
Svijeću što ljubavlju gori
Pružam ti
Pjesmu dragu
Koja jedina ostala je vjerna
ne pitah mnogo
a bi previše
dadoh sve
i opet premalo
do kada sebe gaziti
a do kada davati
MEMOARI JEDNE KIŠE
Kiši
Kiša
Kao da time piše svoje memoare
Rasplakano vrijeme
To prokleto vrijeme
Kiši
Kiša
Ispire snove
Rastapa ljubav
Neprestano
Kiši
Kiša
tko može zaustaviti vjetar
tko može reći kiši da ne pada
hurikan tek sam
što traži da se smiri
nitko ne polomi ovoj ptici krila
nitko više no što polomljena su bila
no uvijek negdje
neka nježna ruka
znanjem svojim
novi let mi da
USPOMENA
Nedaleko ove Zemlje
Umire Sunce
A bilo je mjesta
Za sve
U predvečerje jedne
Umorne noći
ja sam ta sjena u tvom oku
skrivena suza
neisplakana
ja sam ta koja ti stoji
na putu
da ne poletiš
PLAVE PTICE
Sve misli lijepe
Nestale su u trenutku
Pognula se glava
Od oštrice jezika
Obraz u vodi
Ne prepozna sebe
Samo žuri
Na obalu drugu
Suze u oku
Pokazuju tugu
A na žicama
Povrh kuće
Skupljaju se lastavice
Ljubav od danas
Postane jučer
tko si da baciš kamenicu na mene
ti bezgrješni čovječe
u svojoj oholosti
tko si da zatvoriš oči pred mojom
skrivenom prošlošću
tko si
da imaš pravo suda
ta znaš što ti je dozvoljeno
a bol se uvijek najbolje krije
JESENJE KIŠE
Polako
Kao suze
Iskre se
Kišne kapi
I kliznu
Niz lice
Naslonjeno
Na staklo
Hladno i
Glatko
A ipak
Tako nježno
I meko
Kao grudi i
Nešto znače
plodne su ove noći samačke
toliko tuge se rodi
u rijeci
toliko suza izlije
plodne su ove noći samačke
OSUĐENI NA ŽIVOT
Bez razloga
A s mnogo nadanja
Život nam prolazi
Njegovi dani su izbrojani
Za čitav život
I u toku čitavog života
Njegov život visi na koncu
Pred zalazak Sunca
ni sanjati nećeš
u samoći
da ti se stih piše
mrzit ćeš
i teško će biti
da netko osjeti
bar malo tvoje boli
dok ova ptica što leti na nebu mom
čeka još
na pogled tvoj
i ovo Sunce što u tuzi spavati ide
i crvenilo neba
i krik uplašenog kurjaka
čeka na pogled tvoj
JEDNOM U JESEN
Samo jednom u jesen
Sve je bilo živo
I jesen
I lišće
I tijelo
I njeno lice bijelo
Miriše usnula duša
Čitave zime
Godine mnoge
Svijećnjak
Velik i crn
I dogorjela svijeća
Umorne vjeđe
Dotrajala lika
Susretu žure
raspucanu dušu svoju
u kamenolomu svakodnevnom
tek ti mogu dati
da je nosiš kao kabanicu
ta navikla je primati
udarce vjetra
kamena i granja
tek meso srca svoga
samljeveno dati mogu
oprano krvlju
čistom
RAZDOBLJE SMRTI
Mrak
Tišina
Nekoliko svjetiljaka u daljini
Tvoj topli dah
U jecaju bijede
Park
Strašan
Ispražnjen mrtav
I naša klupa
Obojena
Bijelo
danas razmišljam ništa
da li se školjka gleda po vrijednosti
bisera ili oklopa
da li se može vratiti jučer
da bi bilo dobro
danas razmišljam ništa
kao fini pijesak klizim u
pješčanom satu
do praznine
je li konačna da toliko boli
danas razmišljam ništa
POSTOJANJE
Ptice u beskraj letova
Nadlijeću nas
Kao nekad davno
U opojnoj stvarnosti
Dan i noć kiša i snijeg
Posjećuju nas
Kao nekad davno
U stvaranju početka
Nijemi su i ne govore
Kao nekad davno
I sam početak
U zamišljenoj mogućnosti
na igru riječi me pozivaš
nepoznati liku
a danas mi se samo
u tišini vrišti
ka nebu
i evo rasuti ću slova
s lakoćom
no biti lakše nimalo neće
i reči ću previše
ne kazavši ništa
tek zbog jednog poziva
na igru riječi
u nekom krivom danu
JUTARNJA ROSA
Tek u jutro
Kad sretni se probudismo
Te nas nakon tople noći
Pomiluje svježi zrak
Saznajemo
Da živi smo
Tek smo nevažna spodoba
Kojoj majka priroda podarila je
Život
Da luta poljima svojim
I veseli se leptiru
Koji željan je kapi vode
U jednom danu
Na jutarnjem cvijetu
Saznajemo na rosnim poljima
Bosi
spuštam usne svoje
ka snazi tvojoj
budim je
upijam
dodiruješ moje žedno tijelo
tvoji bokovi nose oklop mojih bedara
sve bedeme straha prošlih uklanjaš
slatki grč bol mojih nokata
krikom oslobađam sebe
tvoju pobjedu naglašavajući
noseći tvoju snagu u sebi
ja znam napokon znam
bez stida biti žena
PJESMA SA POSVETOM
Kišne kapi lagano klize
Po staklu što odavno nas dijeli
Sjedinjuju se i tako su blizu
Kao nekad mi i naši obrazi bijeli
Ne znam dokle će kiše liti
I kapi igrati svoj pir
Ali znam dok tebe neće biti
Ja neću imati svoj mir
Prolazi vrijeme upaljenih svijeća
Čekam te da ti se predam
Još te volim
Ne dam te ne dam
slomljeno srce
prepozna drugo slomljeno
možda zaliječeno
možda sa novom ljubavlju počne kucati
novom snagom
i čini ti se kao da nikada nije bilo slomljeno
no jest
osjete se one brazde srastanja
davno je moje srce bilo slomljeno
davno
i prije rođenja
ISTINA BEZ KRAJA
Ostaneš li zauvijek
U istini ovoj
Bez laži što kvare ljude
Ostat ćeš vječna
Najljepša ruža
U ljubavi mojoj
Kao nebo i more plavo
Kao visoke planine
Snažna
A ja ću naći svoj mir
U lahoru kose
U dubini oka
Neizbježnog li rastanka
to bijaše kao sreća
kao ljubav
to bijaše ispunjenje snova
to bijaše dodir i strast
bijaše to
ostala je samo praznina
SNAGA ŽIVOTA
Svijetlo se budi
Počinje novi dan
Čaroban i pun sjete
Majka kad ljubi
U naručju drži dijete
Ta mala bića
što bude te u noći
Snaga života su
Da ne ostariš u samoći
čekam na kišu
na vjetar
na majku
na njega
na dijete
čekam na bol i sreću
i grlicu
sa maslinovom grančicom u kljunu
čekam
HRAST IZ DJETINJSTVA
Tanak ti je obraz prijatelju
Je li to od vjetra i hladnoće
Ili godine te stigle
Sijede su ti vlasi
Je li to od mraza
ili boli na ramenima tvojim
Mršav si mi stari moj
I ništa ne govoriš
Samo šapat vjetra
Još se čuje
U krošnji staroj
Lom suhe grane
Što sjemenom
Na zemlju padne
A iz mladog se žira
Nova nada rodi
plakat ću sutra
za sva izgubljena djetinjstva
sve boli
rukom zaštitnika nanesene
ja ću prati svoje lice
vodom oka svoga
plakati ću sutra
danas neka me
ljepota Sunca dotakne na tren
PTICA
Taj tvoj duh u mojim snovima
I više nije tako nestvaran
Vidjeh te jučer
Na žici povrh kuće
Kako se pripremaš na put
Ti si ona ptica
Koja traži dom
Ja ti dajem konačište
tek krik ka nebu bi pustila
i suzu
što u grlu stoji
jer previše je
na ramenima ovim
tek jedan krik
do neba hoću
SPOZNAJA
Samo tihi osmijeh
U tišini još se čuje
Dok pada lišće
Starog hrasta
U jesenjoj magli
A trnci tijelom
Prolaze
Starac samac to
Osmijeh mi poklanja
I gleda me u čudu
Kao da nađe sebe
idi zatvori vrata
i zovi sve druge žene ovog svijeta
imenom mojim
i neka te bolim
sa vlastitog groba
gledam te danas
drugačijim očima
i osim laži i prevare
ne vidim ništa
idi, zatvori vrata
i neka ti usne progutaju krik
jer nema samilosti više
u onom što si razbio
IKAR
Kao Ikar
Krenuh putem
Srca svoga
Letjeh visoko
Prema tebi
I bih spržen
U ljubavi tvojoj
daješ mi se tako dalek
nudiš mi se otvoreno
a milioni strahova
se bore sada
i ne želim da ovo bolni prkos čini
i ne želim ovo da samu sebe lomim
ta nije samo to lik
i biće se ovdje krije
DVIJE SUZE
Kao zlatna prašina
Pelud se caklio na raščupanoj kosi
A dvije su zvijezde ili sunca
Ili ne znam
Toliko sjale
Na toj su travi
Dvije suze ili više
Ili ne znam
Niz naša lica pale
tek se ponekad vide sjene
no jesam
sretna sam
čak i boli stare sada vrijede
prepoznaju se vrijednosti
svi smo mi stvoreni da budemo voljeni
i da volimo
PČELA
U tom sam trenu
Bio pčela na trešnjinom bijelom cvijetu
A nježna se grančica lagano njihala
Na južnom povjetarcu
Kad desi se čas
Kao sunce i kiša spojeno
Vjetar kroz travu milovao nas
A onda opet odvojeno
kada sjeta pozitivno zvuči
očaj mora biti koji sluša
ne pusti sjeti da dotakne ti vjeđa
u duši ostavi trag
sprži
a nema nitko snage
da se nosi sa njome
klekne padne
BUĐENJE
U tom postojanju
I bistroj vodi djetinjstva
Uvijek san rasprsne zora
A tvoj je osmijeh
Cvijetak što sreću pruža
I melem na staru ranu
Bila to visibaba ili ruža
Sreća je u novom danu
na tvojim rukama ću otopiti
svoju tugu
i pustit ću da izraste
novi dan
iz ovih ruševina
može još niknuti novi cvijet
rodit ću se ponovo
u tvom oku
i gledati na sve
drugačijim očima
RUKE
Gle
Bijele ruke
Nježni dodiri
Starih sjećanja
Tako daleke
Ispružene i nježne
Nude svoje grudi
Tu stanuje ljubav
Jeli to dom i moga srca
Ili zadnja suza
Na kraju puta
Izgubljena
Sama
kao vjetrom bačena
luta
kao želja stvorena
da li iz ljubavi
žena
dušu krije
ponekad nasluti
i prepadnuto ode
od bola
žena
njiva preorana
nerodna
korovom obrasla
a toliko ima tog
da se još iz te zemlje iskopa
da se da
da se pruži
tek žena
svjetionik stoji
i čeka
na hridima da spasi
kog spasiti može
a da se nitko ne upita
kako vjetar i oluje bole
kako cijepaju
tvrdu ljušturu
meke unutrašnjosti
HAZARDERSKI ŽIVOT
Izgubili smo nadu
A spas je bio blizu
Zato danas
Na licu bore duboke
Kao uzburkano more
O trošnom životu govore
Pa krenu suze prema dlanu
Da operu grijehe
Da ih sakriju
Urezane u lice
milion borbi se sada u meni vodi
milion lica šeta ovdje
i kako li je to uvijek lijepo
i boli
da se baš ono koje ne treba stvori
i vidiš pogled, vidiš i patnje
a nema snage odgovoriti, reći
preduboko su sahranjene sve rane
da bi se od njih ozdravljenje moglo naći
KVADRIGA
Tko još može nad tobom imati vlasti
Plavokosa djevojko
U zoru kad bolno
Smirimo strasti
A bol u prsima mine
Ti odlaziš iz ljubavi ove
Ja krećem na drugi put
A ti dalje rasti
dušu mi pokloni
onako nježno
stidljivo dječački
dotakni ispucale usne
toplim pogledom
i ogrni me svojim rukama
dušu mi pokloni
cijelu
sa svim ogrebotinama
što ih kriješ
zaboraviti probaš
dušu mi pokloni
ta jedino to je
što imam za dati
potpuno
KVADRIGA 2
Probuđeno jutro
Cvrkutom ptica
Okupano rosom
Na plaštu
Proljetnog zelenila.
Cvijeće otvara svoje latice
A male se kapljice kao suze cakle
Tvoja koža i jutro mirišu zajedno
zvijezda
daleka sjaji
ljepote čari otkriva
oduvijek je
zauvijek
zvijezda
kao ljubav
i onda plane
u nebo života nestane
tek na sekundu kao da je
bliža bila
i nema je
kao da nikada svoje mjesto
tu imala nije
kao tvoje riječi
KVADRIGA 3
Prepoznaš li stih
O neprospavanim noćima
Umorna i blijeda lica
A bez moga potpisa
Kad u osvit
Nad glavom ti proleti draga ptica
Kad uzbuđenju dođe kraj
Izabrati još možeš
Pakao ili raj
tko ste da moje grudi
sa tolikom željom gledate
i da okus mojih usana
osjetiti želite
tko vam dade prava
da pokušate razgolititi moju ličnost
za vas ću uvijek biti daleka
jer do srži nikada dovoljno daha
za ronjenje imati nećete
tko ste da sudite da želite
jer niti snage za ovu strast nemate
niti postojanosti za ove snage
prođite lagano bez riječi
jer svaka laskava kao gnojna rana
mi izgled
prođite tiho nezamjetno
baš koliko ste mi i važni
KVADRIGA 4
Bijele visibabe
I tvoja kosa plava
U malenom gaju
Zašto si me tako gledala
Kad si ipak
Otišla na kraju
moje riječi
rasute
kao kaplje duše
proklete
u traženju sebe
mira
NOĆNI VJETAR
Kad vulkan iznenada plane
Iskra daleka
Neugašena
Pojavi se tako snažna
I stane dah
I misli stanu
Pred slikom djetinjstva
Samo je miris kose
Nošen vjetrom
Noćnim
Dovoljan
Da klecnu koljena
Pred ikonom svetom
Dragog lika
Iskre daleke
Neugašene
Tako jak
A neostvaren
pokloni mi stih
noćni tragaču
možda dajući meni
tek na trenutak
pronađeš na svoju misteriju
odgovor
pokloni mi stih
dodir
u lažima izrečenima
a vjeruješ u njih
prepoznat ću sve
već prije čute laži
pokloni mi uzdah
nježnost
ta jedino to je
što trajno je
iskonski nagon strasti
MASKA
Usnih tvoje lice
Prijatelju
I bih uplašen
Vidjeh bez maske
Oči usne tvoje
Što od tebe
Pohlepa učini
No još uvijek
Stisnut možeš ruku
Vratit osmijeh licu
Pustit suzu
Skinut masku
Vratit ponos
Dignut glavu
Kleknut jednom nogom
I vjerovat
i opet vaša samoživost
probudi slane rijeke
i ne mogu ih zaustaviti noćas
ne tražih puno tek osmijeh
ruku
a vaše bijahu zauzete brojanjem
tek riječ tražih no usne vaše samo
traženjem pune bijahu
nema mjesta za mene, u uskom
danu malog vam srca
tek nova oholost, nova obijest
da stare rane otvori
a boli
KRAJ PUTA
Rasprsnu se teret
Kamenja
Pretovarene duše
I ona plače
I gubi suzu
Na prašnjavom putu
A njena ruka maše
Zove
Odlazi
Korakom teškim
Ostavlja tek
Sjećanje na prvu
Sijedu vlas
Umornih godina
Post je objavljen 13.11.2004. u 15:27 sati.