Koja je to ljudina. Moj tata. Nije neki krupan tip, nije ljudina u smislu da ga se treba bojati. A, ne. Moj tata je ljudina djela. I nevjerojatnih živaca.
Čudesno je kako je iz svega lošeg i teškog u životu izvukao zrnce mudrosti i snage da ide dalje. I čudesno je kako je unatoč svemu, postao tako sređena osoba, i pun ljubavi i strpljenja. I sposoban radovati se malim stvarima. Moj tata.
Evo plačem. Ne od žalosti. Toplo mi oko srca.
Napisala sam poduži tekst, ali sve sam obrisala. Jednostavno, nema riječi... Nema tih riječi da opišem tu ljudinu niti koliko ga volim.