"Sigurno su prošli sati od kada je stigla s puta." Žurio je da dodje kući i vidi je, prvi put nakon pet dana. Ponosan na sebe što je tog jutra oprao zaostalo sudje, skupio veš sa žice..
U stanu nije bilo nikoga. Pokušao je da je pozove. Čulo se samo:"Mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan.." Napravio je dve kafe i čekao je. Sati su prolazili. Sve više ga je hvatao strah, kroz glavu su mu se smenjivale scene šta je sve moglo da se dogodi.
Kupatilo mu je izgledalo čudno prazno. Nije bilo šampona, krema ili šta je već ona koristila.
Imali su običaj ostavljati jedno drugom poruke, koje su samo oni mogli razumeti. Otišao je do poštanskog sandučeta nadajući se da će i ovoga puta nešto zateći. Zatekao je ključeve od stana i ceduljicu, na kojoj je pisalo:
"Nadam se da ti je prijao petak."
Panično je otrčao do plakara. Prazni ofingeri su mu lupili šamar. Zveckali su: "Otišla je. Spakovala stvari i zbrisala.." "Ne, nije moguće, zašto bi?"...
Noć je sporo prolazila. "Petak... tada smo razgovarali o braku i složili se, ne to je bila subota.... Petak? Seti se već jednom!!!" Svitalo je a on je i dalje mučio sebe.
Narednih dana pokušavao je da razgovara sa njom. Prilikom svakog pokušaja dočekala bi ga spuštena slušalica sa druge strane, zaključana kapija, gašenje svetla kada pozvoni, prezirni pogledi njenih prijateljica...
Dan bi nekako i pregurao, veče ga je bolelo. Tišina, hladan krevet, gorak ukus samoće su mu svojim zlobnim glasom govorili: "Otišla je, ostavila te je bez objašnjena. Ni toliko te nije ispoštovala. Sam si.. sam.." Smenjivali su se bes, tuga, razočaranje. Svake večeri, kao molitvu, izgovarao je hiljadu puta ista pitanja: "Zašto je otišla? Kakav petak? Šta sam joj uradio?".
Mrzovoljno jutro ga je dosadno teralo da ustane i započne dan.
U korpi je još uvek stajao čist veš, koji je skupio baš onog dana. Na vrhu su upadljivo bile položene roze gaćice. Besno ih je uzeo: "Nisi stigla baš sve da pokupiš! Stavila ih na vrh da me podsete...." Nije znao da li da ih pocepa ili da se isplače nad njima. Trgnulo ga je zvono na vratima. Iako je znao da joj ovo ne može oprostiti, nadao se da je ona.
"Dobar dan komšija, izvinite ali opet mi je pao veš na vašu terasu da li bih mogla.."
"Nema problema, sada ću da pogledam".
"Komšija i te gaćice su moje, pale su pre neki dan..."
Zbunjeno ih je pružio, shvativši da ih sve vreme drži u ruci. Bio je razočaran što ni to nije njeno.
Pogled mu se prikovao za mali natpis.
"Čekajte, šta piše na gaćicama???"
Ona, već crvena kao rak tiho odgovori: "FRIDAY"
Post je objavljen 12.11.2004. u 23:59 sati.