Doslo vrijeme polaska. Na nasem Plesu obavili smo sve formalnosti prije leta. Usmjerili smo prtljagu na krajnju destinaciju na Narita aerodrom kod Tokya. Imali smo podosta toga, a dodatak redovnom dijelu tu su i prospekti velike tezine (taj papir je stvarno tezak), a i turopoljske narodne nosnje, koje nam trebaju u dijelu programa na prvenstvu. Pala je i zadnja domaca kavica prije leta.
Vrijeme oblacno ne nudi neki dozivljaj pogledom na preletanje teritorija.
Prva faza je let do Splita. Koliko sam zapamtio letjeli smo Airbasom A319 Cratia airlainsa. Odradeno bez greske. Ekipa zrakoplova zna svoj posao. U Splitu izlazimo iz aviona, pa ponovo prolazimo sigurnosne kontrole i ponovo u isti avion i na ista sjedista. Sada slijedi skok preko Jadrana. Sve to obavljamo u priblizno istom vremenu od oko jednog sata. Na Italijom je takodjer oblacno. Na Fiumichino (valjda sam to dobro napisao) slizemo 'on time'. Tu sada imamo vise od tri sata do polaska JAL-ovog Jamba (Boing747). Ne izlazimo van sigurnosnog pojasa, pa smo cijelo vrijeme u podrucju samih 'dutty free shopova'. To nam bas i nije neka fora, kada smo s lovom na knap. Ipak, kao neki dozivljaj, su ovi silni ducancici svijetski poznatih marki. Buljim u to i sve se pitam, kako to nekima moze biti vrhunski domet. Svatko ima svoje. Ja se na primjer igram crnim i bijelim kamencicima i ko da je to nekaj bolje (recimo).
Obaili smo i 'boarding pass', te dobili mjesta u avionu. Tea je vlovila mjesto uz prozor. Tratimo vrijeme. Bili smo nesto i pojeli. Dolazi vrijeme ulaska u avion. Ovo je sasma nesto drugo. Da nema tih silnih sjedista, u ovom avionu bi se mogao igrati i nogomet.
Nesto se kao ceka. Obavjestavaju o nekom losem vremenu. Ipak uz malo kasnjenje polijecemo, ali nekako nam ne daju da odvezemo sigurnosne pojaseve. Vani oblaci i nas jumbo povremeno se otima namjerama sila izvana. Povremeno sijeva. Odjednom Tei ispred nosa proleti svijetla nit. Ja gledam u ekran slike ispred aviona i vidim svijetlu nit koja zavrsava u samoj spici aviona. Vani tresak, a po avionu kao da je neku udario cekicem. Smiruje nas osoblje objasnjenjem, da nam se ne moze od takvih slucajeva nista desiti i da je avion siguran. Bili smo vezani sve do blizine nadleta Rijeke.
Drapamo dalje prema Ljubljani, pa Austriji, Ceskoj, Poljskoj, Bjelorusiji i Rusiji. Sve to pratim na karti leta, koju sam si postavio na ekranu straznje strane sjedalice ispred moje. Vinuli smo se u visine oko 10.000 metara. Let se smirio. Prolaze sluzenja sokova, cajeva, klope i sve tako. Noc je cijelo vrijeme. Nesto malo turbulencija se osjetilo u visini Urala. Tu na pregibu kontinenata su i neke granicne zracne struje. Vecina je u avionu usnula. Stitnici za svijetlo su navuceni na prozore, pa se van niti ne vidi. Ipak vidim da nas negdje u sredini Sibira u pravcu zapad-istok stize praskozorje. Ima tu i u mene dobrih komada spavanja, pa su i zapazanja isprekidana. Tamo negdje u blizini istocnog kraja Rusije svi su vec budni i slijedi obrok. Neznam je li to dorucak ili rucak. Japancima je rucak, ali su dugo spavali, a nama dorucak, jer mu je nekako i vrijeme.
Kroz prozor se vide samo oblaci i to odozgo.
Prilazimo Tokyu. Prosli smo kroz oblake. Mrak se vec spusta. Ekipa aviona precizno hvata pravac piste Narita aerodroma. Vidi se to na ekranu na kojem je slika kamere u prednjem trupu aviona. Evo nas stigosmo.
Slijedi procedura ulaska u Japan. Dobivamo ulazne vize. Prtljaga nam umalo pobjegla, jer bili smo poslijednji. Oni tamo mislili, da ovih niti nema i nadjosmo djelatnika aerodroma s prtljagama, na izdvojenom mjestu, kako popisuje podatke s nje. Imali smo pet komada raznih kofera. Rjesismo ga daljnje muke i uzeli mu sredstvo trenutne zanimacije. Valjda je time bio zadovoljan.
Izlazimo iz pristanisnog kompleksa, na kojem se covjek bez problema moze izgubiti. Doznajemo da nam vlak za Iidabashi stanicu u Tokyu krece za 15 minuta. Kupujemo karte. Pitamo na par mjesta, gdje treba doci taj vlak. 'Divan' je osjecaj kada neznas sto i kako, a nesmijes pogrijesiti, a vremena ionako imas skoro premalo, da to izvedes i u normalnim uvjetima. Ja obicno tada vjerujem 100% u Boga. I bilo je OK! Hvala .... Sreli smo jednu gospodju, koja nam s puno volje pomaze uputama, te kaze da i ona ide tamo. Znam ja tko je salje.... Ja se zanimam onim koferom s prospektima. Cini mi se je u njega barem jedna tona tezine. Silazimo na stanici gdje i ona i sada trebamo presjesti na drugi vlak. Objasnjava nam, da cemo kartu platiti na izlasku. Marina (Teina mama) kazuje, da mi vec imamo kartu za dalje i da smo je kupili u Nariti. Pogleda ona malo bolje kartu, kad ono tajac. Pa nije to to, kuda smo zamalo krenuli. I opet sreca. Do ovdje je sve OK, ali treba preci na vlak u drugom smjeru. OK. Sada pratimo oznake stanica u vlaku i vidimo; sesta je nasa. Izlazimo i Bogu hvala, bas na pravom mjestu od prve!!! Treba li tu sto dodati? A, znate li kako je izgubiti se u Tokyu? Putovali smo skoro dva sata vlakom koji juri (expres se cak zove). Sve je to bilo okolinom i samim gradom Tokyo. Jos tome i sva ova prtljaga.
I tako Tea i Mladen, par na Svjetskom parskom prvenstvu u gou i mama Teina, nepogrijesivo stigose u Hotel Metrpolitan Edmont u dijelu Tokya Iidabashi kvart Chioda-ku.
Smjestamo se u sobe standarda ko u filmovima. U poslijednji cas stizemo i na veceru. Tea i njena mama odose na spavanac, a Mladen evo cuka po tastaturi spremajuci ovaj blog.
I eto pozdrav iz Tokya, koji je stvarno velik, vjerujte bl. Muradenu
Post je objavljen 12.11.2004. u 14:41 sati.