O 'onima o kojima ne pričamo' - pišemo!
Mislim da je jako važno vjerovati u stvari koje ne vidiš. Bez vjere naš bi svijet ubrzo propao. Ovdje ne mislim nužno na religiju.
Ne kužimo zašto se film 'Zaselak' reklamira kao mistični triler kada je puno bliži kostimiranoj melodrami? Odgovora gospodin redatelj - M. Night Shyamalan!
Moja formula? Možda to da gledatelji na osnovu krivih očekivanja dođu do pravih osjećaja.
Pitanje iz uvoda?
To vi pitajte ljude iz marketinga! Mislim da pokušavaju doprijeti do publike tako da me identificiraju s natuknicama - jeza, zona sumraka... Vidjet ćemo hoće li me publika prihvatiti i ako prerastem taj okvir. Iskreno rečeno, ne bi mi bilo drago da baš sve odate mojim gledateljima. Znate, radi se o jednoj seoskoj zajednici iz 1897. koja živi okružena neprijateljskim bićima koja žive u susjednoj šumi, a oni zapravo...
'Misteriozni znakovi' i 'Zaselak' su zapravo filmovi o strahu. Što vas tu toliko fascinira?
Ne gledam na njih na taj način. 'Znakovi' su meni prije svega film o katarzičnom trenutku u kojem svatko svakome kaže ono iskreno što misli i osjeća. Naravno, radi se tu i o vjeri u obitelj koja ovdje funkcionira i kao natprirodna veza. U filmu 'Zaselak' želim naglasti ono što je ljudima važno. Strah sam ubacio samo zato da bih testirao njihova uvjerenja ili vjeru. Ako baš moramo govoriti o nekom nadnaravnom elementu, onda je to samo ljubav.
Otkuda crpite inspiraciju?
Volim mračne priče, komplicirane situacije, a najviše kada razvoj mojih priča izazove u ljudima posve suprotne osjećaje. Horor u mojim fimovima je samo neka vrsta klopke koja će natjerati gledatelje da pažljivije gledaju i slušaju. Konkretno za film 'Zaselak' inspiraciju sam crpio iz klasičnih romana, primjerice 'Orkanski visovi'. Fascinira me te epoha jer su ljudi više bili osuđeni na sebe i svoju kreativnost. Primjerice, kostimografi su mi stalno govorili nek skratim te haljine jer se vuku po podu. Pa upravo je u tome trik! Žene moraju paziti na njih, moraju uložiti taj trud da ih podignu, a to na kraju nešto govori. Na primjer, ako ti je do nekoga stalo, ne dodiruješ ga.
Ja sam vam veliki formalist. Pa nisam uzalud veliki obožavatelj Kubrika i Hitchcocka. Najradije bih radio u odijelu i rukavicama. To jednostavno podiže stvari koje radite.
Zašto ste poslali svoje glumce prije početka snimanja na trotjedni tečaj 19. stoljeća?
Bilo je to više od običnog tečaja - Boot Camp. Glumci su za ta tri tjedna morali osjetiti kako su živjeli ljudi u 19. stoljeću - bez struje, telefona, kako se cijepaju drva, muzu krave. Uostalom, to je jako zbližilo moju grupu, a Sigourney se jako iskazala pri muženju.
Nije teško na film 'Zaselak' gledati kao na alegoriju na 11. rujan.
Ako bismo ostali pri tom tumačenju onda bi odrasli u selu bili za Busha, a to ne drži vodu, budući da su oni u svojoj biti jako dobri, nisu ludi kao što ćete možda pomisliti. Nije fora niti u tome da gradske starješine lažu svoje stanovnike. Više mi je dakle stalo do emocionalne istine i do tog određenog raspoloženja koje je vladalo nakon 11. rujna.
I boje igraju veliku ulogu. Glavna kombinacija crveno-žuto. Gotovo kao američki alarmni sistem.
Zašto inzistirate na klasičnim dugim kadrovima dok se Hollywood sve više ubrzava kratkim rezovima?
Prije 'Šestog čula' snimio sam jedan film koji mi je osobno jako važan 'Wide Awake' u kojem postoji jedan trenutak kada se među glumcima događa nešto jako napeto i fascinantno. Za vrijeme snimanja bio sam elektriziran, no u montaži to nikako nisam mogao dobiti, jer kada režeš, dobijaš jednu alternativnu realnost koja baš i nema neke veze s trenutkom koji si malo prije snimio. U Hollywoodu danas nastaju filmovi još samo u montaži. Mene to ne zanima. Mene zanima trenutak, istina i kemija između glumaca. Upravo zato sam za svoj najnoviji film inzistirao na kazališnim glumcima.
Poznati ste po začudnim krajevima. Osjećate li se sada na neki način otkriveno?
Usporedio bih svoj film s plesom koji se sastoji od 40 koraka, od kojih je svaki pojedini užasno važan. Iskreno, ne mogu razumjeti opsesiju da se stalno forsira samo taj 40. korak. A što je s onim ostalima? Zar ne igraju nikakvu ulogu? Glazba, ton, ritam, likovi, igra s konvencijama, iznenađenja u tijeku priče? Zašto ne bismo pričali o plesnom koraku 17 u kojem se događa nešto važno između Adriena Brodyja i Joaquina Phoenixa? U njega sam možda uložio puno više truda nego u sam kraj. Znate što? To me jako frustrira!
Mrzim kada redatelji prikazuju sljepoću na filmu s takvom patinom! Kao da su i sami slijepi!
Čega se vi osobno bojite?
Ha! Ulovili ste me! Bojim se letenja, no mogu se nositi s tim strahom. Inače, nemam strah od neuspjeha. Konačno, moja prva dva filma su prilično spektakularno propala. Možete si to zamisliti. Godinama sam radio na svom prvom filmu 'Praying with Anger'. Prosuo sam litre i litre krvi i znoja, popeo se svojim bližnjima na vrh glave. Zatim je film došao u kina i hop - gotovo neprimjetno i nestao. Jednostavno me taj boom zaobišao. A onda se dogodilo nešto čudesno - dobio sam drugu šansu. Film 'Wide Awake'. I zamislite! Ponovo sam ga uspio pokopati u pijesak! Telefon je prestao zvoniti i onda je došao i taj strah da ću završiti kao oni četrdesetogodišnjaci koji sjede na kauču i sanjaju: 'Da mi je samo okupiti taj vražji band, snimit ćemo mi naš demo i onda će krenuti...' Ma zaboravi stari! Nema šanse da jednoga dana postaneš rock zvijezda! Daj se probudi!
Pa kako ste onda na kraju ipak uspjeli?
Možda je kvaka u tome da jako rado pišem i da nikada nisam prestao smišljati priče. I onda je došao projekt 'Stuart Mali' u koji nisu puno vjerovali pa su valjda zato tražili najjeftinije ljude za scenarij. A onda sam sam ponovo upao u igru...
Definicija straha? Čovjek stoji u neprohodnoj, nepoznatoj šumi, sva čula su napeta i skloni ste tome da ne vjerujete više ni sami sebi.
Kako ste danas zadovoljni svojim statusom, budući da vas već prozivaju Hitchcockovim nasljednikom. Prepoznaju li vas na ulici?
Svako malo mi netko šapne na uho: 'Čuj, i ja vidim mrtve ljude! I već su me dva puta oteli vanzemljaci! Aha! Moš' mislit!
Post je objavljen 12.11.2004. u 14:53 sati.