Ne spavam noću, spavam danju, koliko god je nekima to cool način života meni dopizdio. Posao to dopušta, uglavnom me nitko ne zove van prek dana, a navečer obično rano idu doma, pa onda kako nemogu spavat nastavim pit. Počeo sam se pitati jesam li alkoholičar, ne volim piti ali uvijek se uredno napijem, posebno ako je neka curka koja mi se svidi u društvu, znam da curke ne vole pijandure i onda nekada mislim da se ja tako nalijem samo zato da eto znam razlog zašto me odjebala, da slučajno ne bude razlog odjeba nešto što recimo nemogu promijeniti. Nalijem se i zato što me onda ništa ne boli, ako netko zna za onu bol iznutra koja je kod mene skoro uvijek prisutna naprosto nestane. Nakon toga je sve isto, nekada čak i gore. No tješim se da nisam alkoholičar jer nemogu piti kada sam mamuran, naprosto mi ide na riganje.
Ljudima bi bio tako odbojan da znaju ovo o meni u to sam siguran. Tko se želi uhvatiti u koštac sa problemom ako može uživati? Pitanje koje si postavljam je samo da li bi ja znao uživati i da li mi samo ta neka prisnost s nekim fali pa bi i ja postao normalan ili sam naprosto takav? Znao sam biti normalan nekad pa valjda bi mogao opet?!
Post je objavljen 11.11.2004. u 03:00 sati.