Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigoljub

Marketing

KRITIKA : Igor Večerina - "Dva" (izd. Manufaktura, 2004.)


Kao što vam jučer obećah, danas vam donosim svoju kritiku romana "Dva" riječkog pisca Igora Večerine.
Inače, da se malo pohvalim, ta je kritika objavljena u prvom broju (izašao 05.11.2004.) nakon deset godina hibernacije ponovo pokrenutog riječkog lista za kulturu mladih "Val".

03.12. izlazi novi broj, i nemoj da ga netko ne kupi!!!

A sad ajmo na kritiku :


KRITIKA : Igor Večerina - "Dva" (izd. Manufaktura, 2004.)

Nakon pet objavljenih poetskih zbirki, riječki pisac Igor Večerina (r.1966.) odlučio se okušati i u proznom izričaju, što je rezultiralo romanom “Dva” koji je, kako autor kaže, nastajao punih 7 godina.
Radnja se događa ratne 1991.godine a započinje u amsterdamskoj bolnici “First step”, gdje pripovjedača, riječkog pjesnika Inka Belova, zatječemo na kraju (uspješno obavljene) kure “skidanja”, da bi na stranicama koje slijede svjedočili jednoj tipičnoj narkomanskoj priči - Inkovom postupnom ponovnom navlačenju na hors.
Ink prilikom švercanja veće količine heroina iz Njemačke u Amsterdam (“poslić” kojim je namjeravao osigurati bolji početak novog života) nije izdržao a da ne zagrabi malo u robu, što ga je, predvidjivo, nakon krvavog raspleta dovelo natrag na početak, ponovo u bolnicu “First step”. No, sada osim ovisnosti ima i dvostruko ubojstvo na savjesti...

Roman karakterizira fragmentarno, retrospektivno pripovijedanje u prvom licu jednine, sa čestim obraćanjem direktno čitatelju i povremenim metanarativnim komentarima kojima Večerina propituje svoj odnos prema pisanju ( “Kakva sam ja budala. Kako nisam još prije deset godina odustao od tog jebenog pisanja i posvetio se nečem normalnom?”) kao i odnos književnosti i zbilje ( “Nikad se neće posložiti, nikad više, točno onako kako je stvarno bilo”). Pripovjedač artikulira događaje koji su utjecali na tok njegova života i u prostoru se teksta prepoznaje mjesto na kojem on spoznaje zbilju, ali i samoga sebe. Upravo zato ne treba čuditi što stranice obiluju pripovjedačevim introspektivnim promišljanjem sebe kao osobe, ali i analizom svoga identiteta kao jedinke u prostoru (Amsterdam) umnogome drukčijem od onog iz kojeg potječe, a specifičnosti kojega po pravilu najbolje spoznajemo upravo izmještanjem i odmakom.
Večerina literarnim putem oblikuje moguću stvarnost u koju upisuje mnoštvo (lako provjerljivih) autobiografskih pojedinosti, a smještanjem zbivanja u postojeće stvarne (većinom amsterdamske) prostore on uspostavlja neposrednu vezu sa zbiljom koju tematizira. Time i unatoč visokom stupnju fingiranosti on nastoji naglasiti autentičnost, ali uz to što i sam povremenim metanaracijskim digresijama priznaje određene preinake – “da bolje zvuči”, njegova se distanca prema opisanim događajima prepoznaje i u neizjednačavanju autora s likom i pripovjedačem (koji su identični). Kroz poziciju prvog lica jednine autor nam pruža uvid u osobni pogled na zbilju i vlastiti svjetonazor, a čestim ispovjednim fragmentima on narativizira osobne dileme i tjeskobe te tako svoj diskurs dodatno intimizira, i personalizira.

Svoj poetski senzibilitet Večerina otkriva sitnim lirskim iskricama koje vrcaju iznenada, s potpuno neočekivanih mjesta u tekstu ( “ugrizla se za usnicu i polako je otpuštala, kao Nastasja Kinski u Paris, Texas”), ali i nešto rijeđim dužim poetskim vinjetama koje često išću opetovano čitanje (i nisu baš svaki put u potpunosti uspjele). Rukopis također obiluje i vrlo zanimljivom faktografijom vezanom uz narkomansko podzemlje : od analize cijena i komparacije kvalitete prema zemlji porijekla “robe” pa sve do par trikova “za ublažiti frku” (poput filtriranja vatica ili tajni koje krije kuhanje “šuta” na plinskom šparhetu).

Putem jedne efektne kratke ratne epizodice Večerina na istu ravan svodi nemoralnost ratnih događanja s narkomanskim ovisničkim crnjakom, implicitno nagovješćujući kako jedno, tako lako i često, vodi drugome. A upravo je to, kao i pripovjedačeva rastrzanost između svoga mjesta i aktivne uloge u podzemnom kriminalnom miljeu i (samozavaravajućeg?) uvjerenja kako je u svemu tome samo iz umjetničkih pobuda (jer se “takav način života može opisati jedino iznutra, jedino ako ga uistinu upoznaš”) ono što objašnjava binarnost iz naslova.
A dvojba (baš kao i rečena dvojina) je u svakom slučaju, do kraja, konstantno prisutna – je li umjetnost ipak samo krinka i moralno opravdanje za smirivanje kriminalnim poslovima nagrižene savjesti?

Budući se radi o prvom izdanju mlade riječke nakladničke kuće “Manufaktura”, zažmiriti (barem na jedno oko) treba na nedostatak lekture i korekture (barem 2/3 stranih imena i pojmova krivo je napisano), ali svakako treba posebno istaknuti i pohvaliti izvrstan dizajnerski i ilustratorski rad riječkog likovnog umjetnika Klasa Grdića, čija ilustracija s korica (svojom prednjicom ali i zadnjicom) također vrlo efektno naglašava dualizam iz naslova.

Igor Večerina još je jedan u nizu suvremenih hrvatskih pisca (Kirin, Mujičić Artnam, Mraović, Bogunović, Mićanović, Derkač...) koji su razmjerno uspješno poetski slog zamijenili proznim, te i unatoč blagoj afektaciji i povremenoj konfuznosti njegov roman “Dva” ipak zaslužuje svoje mjesto u gornjem domu ovogodišnje domaće prozne produkcije.
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)







Post je objavljen 13.11.2004. u 08:01 sati.