Kad se probudiš u podne na kauču umjesto u toplom krevetu kraj tople zakonite (a niste posvađani) znaš da je noć bila burna. Kad nakon toga kratkom dedukcijom utvrdiš da su se i vinske mušice oko tebe podavile u vlastitoj rigotini možeš biti siguran da je noć naprasno završila. Automatski, bez razmišljanja (jer to u ovom trenutku nije niti moguće), što je posljedica dugogodišnje vježbe ušuljaš se u krevet i probudiš zakonitu. Tako da ova cijelog života ostane u uvjerenju da si sinoć zaspao kraj njenih mekih skuta, a ne da si još samo hik pet minuta išao gledati kak ovi na big braderu spavaju ko klade. A šta bi drugo radili u pet ujutro.
Anyway…
Cijela priča ne bi bila toliko zanimljiva da se u nju naprasno ne ubacuju razni streakeri. Prerušeni u susjede. Stare babe. Koje na policiji zovu «one stare ludare». Jerbo ne može čovjek biti normalan ako dva-tri puta tjedno zove policiju iz raznoraznih razloga. Svak ko živi u zgradi zna o čemu pričam. To su oni stari šišmiši koji po danu nemaju šta radit, a po noći ne mogu spavati. I mrze sve koji imaju ispunjeniji život od njih. A to su otprilike svi. Tako da zovu policiju čim Joe ili netko drugi malo glasnije prdne.
Poslovično sretan kakav već je Joe ima takve dvije sovuljage parkirane direktno iznad odnosno direktno ispod svoje krletke u mondenoj novozagrebačkoj spavaonici. Pa svakog vikenda naizmjence zovu policiju. Tako da je Joe s policajcima već na ti. Posebno s Antom i Štefom.Gotovo da smo kućni prijatelji.
Sve počinje zarana, oko jedanaest uvečer, čaaaaak sat vremena od stupanja policijskog sata, ovaj kućnog mira na snagu. Netko nazove pa spusti slušalicu. To u našem internom žargonu znači žuti karton. Nakon odućeg poziva i žustre rasprave koja završava na pas majku, stanje je jasno. Ukoliko se situacija ne smiri dolaze Anto i Štef na rakijicu.
Sinoć smo se malo začudili žutom kartonu jerbo nismo napravili grub prekršaj. Istina je da je tulum bio nekontroliran, gosti su arlaukali i divljački skakali uz preglasnu punk glazbu, bacali petarde jedni drugima pod noge, povraćali kroz prozor, bacali boce na omladinu u parkiću, vješali se s vanjske strane vješala za rublje i visili s vanjske strane prozora na petnaestom katu. Mrtvi pijani. Jednom rječju uobičajeno novogodišnje slavlje prosječnog sedamnaestogodišnjaka. Takve bezobzirne orgije organi reda moraju suzbiti u korjenu. Zato nisam bio iznenađen kad su se pred naš ulaz parkirale tri marice…
Čekaj, čekaj. Joe senili, pamćenje ga izgleda izdaje. Pa nije jučer dolazila nikakva policija. Niti je bio doček Nove godine. A i sedamnaest godina je imao u prošlom tisućljeću…
Hm, hm, dajte mi sekundu da saberem misli…
…
Mmmmm… jučeeer smo… društveni i druželjubivi kakvi već jesmo u tri para igrali Pictionary (hrv. pikšeneri), mi ga zovemo tokšneri, jerbo se više brblja i dere nego crta. Daklem naš šestero smo bijelim i crnim domaćim atmosferu umjetno održavali veselom. Muzika se nije niti čula. Nitko nije niti hodao, a kamoli skakao. Što je zasmetalo susjedu nitko nikad neće znati. Valjda joj se gadi smijeh. Razumljivo u tim godinama. U svakom slučaju negdje oko jedan ujutro nakon je nazvala Joa i ovaj puta nije spustila slušalicu nego je značajno rekla da je pozvala policiju, i da nam je bolje da se smirimo, jer su policajci već izvršili provjeru i kad ih je ponovno nazvala, rekli su joj da se javi svome nadstojniku, jer oni nisu mogli ući u zgradu. Dakle policijska vlast je odustala od održavanja reda i mira zbog jedne ogromne prepreke. Ulaznih vrata.
Tu se Joe malo zbunio jer nekako mu nije bilo jasno da, ako smo bili tako glasni, zašto nisu pozvonili na portafon ili nam na neki drugi način (npr. pucnjem u prozor) dali do znanja da se smirimo.
Očito su je pristojno odjebali.
Kako bilo da bilo Joe je ovaj put prošao lišo…
A vama babe, eto vam ga na… čujemo se u idući petak…
Post je objavljen 07.11.2004. u 15:42 sati.