Koliko često umatamo emociju u riječi nedostojne onoga kaj osjećamo? Ne znam. Koliku u svemu tome ulogu igraju obrambeni mehanizmi? Ležim ja sad tak u krevetu, drkam i skužim da nikako više ne mogu povezat emociju sa mehaničkom radnjom recimo. Mislim, prešao sam preko toga, jebiga. Nisam onaj koji ima sisteme borbe protiv hormonalne bure. Ali tak mi strahovito fali voljet nekoga. Razmišljam si onak jebote, imam te kriterije, pa ovo pa ono...al nekak mi to ne štima ko teorija. Mislim, da čemo poklanjanje emocije osobi uvjetovat zbrojem vidljivih kriterija koje ista zadovoljava ili ne. Ma zbunjen sam, that's all, samo želim osjećat, a nekak mi se to ne događa. Pa mislim da bi se moglo, pa nikak. Da, jesam kaotik. Naporan sam, dosadan, kajaznam. Malo funkcioniram u krajnostima. Iskreno mi je bed radi toga, ali samo zato kaj to znam, ne znači da sam u stanju to promjenit. Hm. Tak mi je bilo super kaj mi se ona lijepa djevojka u predvorju tvornice smijala zbunjenom i bedastom kad sam joj uletio. Ja iskreno stvarno inače nemam hrabrosti uletit komadu koji mi se dopadne na osnovu fizičkog izgleda, a nema mi ni smisla. Mislim, naravno da ima, ali ja ionak uvijek mogu nabavit neku zgodnu kokicu za provest vrijeme s, te za neki odličan seks, otkad sam još ko klinac skužio da jednostavno nemrem fulat. Ne znam zakaj. Valjda zato kaj se ne uzrujavam oko toga. Rutiner sam.
Ali ovo, uletit koki koja je, barem vizualno, koju klasu iznad, to njeno društvo koje je slušalo moje sve samo ne smisleno laprdanje djeluje miljama daleko od svega kaj bi želio poznavat ili kaj opće poznam. Tražimo sebi slične, ili barem one za koje mislimo da bi to mogli bit, ne bi li se osjecali sigurnije u sebe, jednostavno. Ja nisam bil nesiguran onda, bil sam glupav. Nemreš bit nesiguran u nečemu za kaj znaš da jednostavno nije tvoje područje. Ono, uletil sam joj sa bok, truć sroć. I sad treba kao nekaj reć ne bi li ona htjela nastavit razgovor s tobom. Jebote, kaj da joj velim? E, ja sam ti super, pričaj sa mnom? Mili isuse. Kajaznam čime se koka bavi, nemam apsolutno nikakvu informaciju, osim one vizualne koja mi govori da dolazi iz miljea koji apsolutno ne poznam. Da li je točna? Nemam blagog pojma. Ne znam zakaj to pišem opće, nije to bilo ono kaj sam htio napisat. Htio sam reć da se osjećam usamljeno. I isto tako mislim da odbijam ljude iz ne znam kojeg razloga. Samo napravim blagi cut, jer želim svoj mir. Nije li to kontradiktorno? Pa onda odlučim da neću više sam tak karat okolo, te istu večer završim s komadom jer si nemrem pomoć. Samo zato jer mogu. I znam da je to samo zato jer mogu. Svim ovim riječima ovdje zapravo nisam rekao ono kaj osjećam jer riječi za to nekako ne nalazim.
Nalazim taj osjećaj u bojama tu po sobi, u zvuku kuckanja po cijevima šizofrenične susjede, u šumu frižidera, u zvuku motora lifta koji mi je iznad glave, ali ne mogu sročit rečenicu kojom bi ga opisao. I nisam tip koji zna živjet, to sam htio reć. Mene život zbunjuje. Stvari koje su ljudima toliko očite, meni su apstraktne. Kako se ponijeti u kojoj situaciji, želim da me ljudi osjete, ali da me istodobro puste na miru, želim osobu koja će me vodit kroz život. Možda je to to. Koja će mi objasnit kad griješim, koja će mi reći kad sam nešto dobro napravio, koja će me zagrlit dok mi je teško i znat da je to jedino što je potrebno. I koja će shvaćat da je glazba ono bez čega ne mogu živjeti, apsolutno i nikako. Ali to nije nekakva pičkasta želja za pukim vođenjem kroz život. Toliko malouman nisam. Kak je meni samo bed da kad i nađem osobu koja će mi se dopast, opet ne budem smio bit ja u mjeri u kojoj to želim bit. A možda me strah da će mi dopustit da budem ja više nego što bi to trebao bit. Bio sam pijan 2 dana, nakon kaj sam rekao da neću pit. Pa sam si sad malo glup, znam ja ove stvari inace puno bolje sročit. Ali nije mi to toliko bitno, jer bar pišem ono kaj mi je trenutno u tintari, nekak mi se čini da je to bitnije od estetski savršeno posložene misli.
Koliko vas može reć da je stvarno sretno? Bez racionalizacije, bez nabrajanja konkretnih razloga sreće, bez uplitanja zadovoljstva. Zadovoljan je pojam koji definira «sreću» u danom momentu, s obzirom na okolnosti. Bar se meni tak čini. A sreća? E, jebemu mater, kak je to dobar filing. Mislim, imao sam neke brief moments, koji zapravo vjerojatno i nisu bili toliko kratki, ali zaboravim. Ne zato kaj ne znam vrednovat to, nego zato kaj fakat brijem da bi trebali bit sretni. Ono, svi. Tu mislim na ljude, ne, ne na te momente o kojima sam pisal malo prije. I sad možemo uletit sa joj budi realan, živimo život, težak je i ružan, pogle gladne u afganistanu, ma svakaj...ali mimo toga, koliko vas je sretno? Koliko vas racionalizira nedostatak sreće okolnostima, komparacijom s nekim «manje sretnima» i slično? Vjerujem da svi imamo neke strahove. Ne mislim da bi to trebalo bit tako. Ja imam jako malo strahova. Eto, trenutno se nemrem sjetit ni jednog. Plod racionalizacije vjerujem, ali ne znam, zaboravio sam. Vjerojatno sam davno davno izracionalizirao strah. Ali možda baš zato postoji izostanak pravog truda. Jer, ukoliko se u nekom smjeru trudiš, naravno da postoji strah od javljanja straha koji do tada nisi imao. Bože, ako je to tako, pa niti ne poznaš koncept straha onako kako ga drugi znaju. Znači da ti je svejedno. A ako ti je svejedno onda si tup. I s jedne strane sam možda postao tup, ali zakaj me onda strah te tuposti i zakaj mi fali osjećanje?
Dakle, ipak imam nekakav strah, što me drži podalje od definicije čovjeka-stiropora, ali ako je to ono na čemu ću se bazirat, jebo mamu. Na čemu se opće baziram? Kak bi ja sebe definiral? Nemam blage veze. Sviram nekaj tu, nesposoban što se love tiče, ne volim radit, ponekad britak, ponekad jako glup, promiskuitetan do granice boli, počesto duhovit, ponekad jako zamoran. Opće mi nije jasan taj spoj, ma ali ni najmanje. A dosljedan sam u tim svojim smjerovima poput loptice u fliperu. Eto, kaj si ja brijem dok nemrem spavat tu u 7 i nekaj ujutro. Obvidno je da mi fali smjer. Ali kako si dati smjer kad imaš previše mogucnosti? Ja zapravo i imam previše mogucnosti definirane mnome, ne nekih realnih. I onda se nemrem odlucit koji kurac da radim sa sobom. Mislim, pojam nekakve «karijere» i slične stvari je meni tak daleko od onog kaj ja smatram životom da ti nije istina. Kao, uzmeš si nekaj čime se baviš i onda polako «napreduješ» u tome? Mislim, di je tu življenje onoga kaj radiš, di je tu ljubav prema tome? Ljudi imaju poslove. Ljudi imaju profesije. Bave se njima, napreduju, neki su sretni, neki su nesretni, večina izracionalizira stanje. Ja to nemrem. Da sam fakin direktor sa super placom, poštovan u firmi u kojoj radim i slično, ne bi to bilo to. Nije da sam to probao, jel. Bit direktor. Ali jebemu sunce i toj glazbi, kak ja to volim i kak mene to veseli.
I nije da sam baš tak loš da ne bi nikaj mogao napravit s tim. Dobro, sad je to podložno raznim definicijama. Prvenstveno mislim na ovo «napravit nekaj». Nekome je to spot na telki, pojavljivanje u medijima, kurac palac, meni je to jednostavno rađenje glazbe. Ionak to dođe do svoje publike kad tad. Kolika je publika nije ni bitno. Glazba je fakat univerzalni jezik i ja ga govorim dovoljno dobro da prodrem do ljudi. Al sve je to kita od slona kad nemaš mogučnosti. I nemrem ja ljudima objasnit to. Jer sam nezreli klinac, koji ne kuži kaj je život. A onak, fakat mislim da su ljudi zaboravili kaj bi život trebao bit. A ja vjerojatno fakat ne kužim, jesam, klinac sam. I onda s bedastim osmjehom, pijanim pogledom te diskutabilnom spodobnošću održavanja ravnoteže pričam gluposti prekrasnoj djevojci koja vjerojatno kuži kaj se oko nje događa...i tak, nije da ja nikad neću kužit žene, kužim ih i predobro. Ja nikad neću kužit sebe. E, tu nastaje pizdarija. Jer ja sam u doživotnom braku sa ženom koja apsolutno ništa ne razumije, a o svemu ima nekaj za reć. Sobom. Ali barem znam bočno parkirat.
Post je objavljen 07.11.2004. u 07:32 sati.