Ev danas se kontam da se moram javiti jednoj frendici da joj čestitam rođas... al pravo sam malo demoralisan za čestitke, želje i pozdrave i da serem da joj želim sve najbolje u životu i ostala “pink” smeća kad nisam u tom tripu...
Juče s radnim kolegom idem da postavljam wireless opremu na jednu zgradu... ma prava idila novog savremenog doba: dugo stepenište, skučeni haustori i odvratno prljavi tavani. Tačno sam skontao da ako želim da saznam nešto više o ljudima koji žive u nekoj zgradi dovoljno je proći stepeništem, pomirisati par očeštipajućih “mirisa” i popeti se na krov.
Ulaz – prizemlje: sve sređeno okolo, nema smeća – a unutra gradska deponija viri ispod otirača za noge.
Prvi sprat: fenomenalan miris, ja i kolega smo skoro do drugog sprata pogađali o čemu se radi da bi na kraju skontali – trule kisele jabuke.
Drugi sprat: apsolutno neprepoznatljiv miris – nešto između neka dva ali totalno neprepoznatljivo da bi kasnije skontali...
Treći sprat: na samom domaku trećeg sprata shvatamo neka čorba miriši, krompir + povrće... možda malo više začina unutra. Drugi sprat je bio neodređen jer se na njemu mješao miris čorbe i kiseljaka od jabučica.
Četvrti sprat: slatkast neki miris, iznad jednih vrata veliki vijenac i lovorike s natpisom upravo vjenčani. Cvjeće je naravno bilo umjetno – a miris od nekog dezića s buvljaka. Vođen mišlju o bračnoj idili već smo stigli do tavana pa sam zaboravio dalje brojat spratove...
Tavan & krov: fenomenalan dio zgrade. Više pričijeg dreka i leševa golubova u životu nisam vidio – bljuc. Uskoro smo završili prvi dio posla... nešto sam razmišljao da skoknem s krova odmah na zemlju a ne da ponovo prolazim kroz carstva miomirisa dotične građevine...
Samo kad se sjetim prošle godine i mirisanja jebenog kiselog kupusa u ventilacionom otvoru na vrhu zgrade s laptopom u ruci dok čučim ko poslednja vrana na icici krova... oh to definitivno moram ponoviti u svojoj prvoj suicidnoj fazi...