Moj san odvajkada je pisati članke za novine – kolumne, vijesti, oglase, osmrtnice, brojeve na stranicama…u stvari pisati bilo što samo da je objavljeno u i na nekom javnom mediju (izuzev bloga – tu me nitko ne shvaća ozbiljno, iako sam potpuno ozbiljan). Moje su kvalifikacije: pročitao 524 knjige potpuno, 36 skoro do kraja i 138 započeo i stao na prvom poglavlju; osam razreda osnovne škole s četvorkom kao prosječnom ocjenom iz hrvatskog jezika, četiri razreda srednje s istom prosječnom ocjenom i dvije godine više škole koja nema veze s hrvatskim jezikom; napisao jednu romansiranu autobiografiju koju već godinama redigiram; znam praviti zidove od gips-tabli; kad čitam «Zarez» ne osjećam se kao oposum ispred bankomata; nekad sam mogao napraviti 96 sklekova odjednom, a danas 15; ponekad me napada osjećaj zbunjenosti u svezi upotrebe č i ć.
Smatram da sam duhovit, što mnogi drugi poriču, ali je bitno da moja baka isto tako smatra da sam duhovit. Također i moj štakoraš Jimi se smije kad mu pokazujem što pišem, iako to ne pokazuje na ljudski način.
Volim biti u središtu pažnje kad se dijele besplatne kobasice za dan grada i kad ih, po običaju, nema dovoljno. Ne volim biti u središtu pažnje kada se traži dobrovoljac za naložiti vatru i pečći meso.
Kada na televiziji gledam američke humoristične serije i komedije, ne smijem se, a smijem se kada gledam Crnu guju i Monti pajtonovce po 87. puta.
Ponekad se zapitam da li sam negdje izostavio zarez ili ga stavio tamo gdje on po pravopisu hrvatskom ne smije stajati. Također, što se tiče pravopisa i hrvatskog jezika, izmišljam nove riječi, koje su pretežno složenice, i smatram da bi iste trebale stajati u rječniku hrvatskoga jezika te bi u slučaju usvajanja tih riječi rječnik bio bogatiji i ravnopravno parirao rječniku jezika engleskoga po količini i raznolikosti.
Ponekad izmišljam povijesne i znanstvene činjenice, ali to ne utječe na znanost i opstanak ljudske vrste. Uvjeren sam da ću jednom izazvati revoluciju u satiričnom izražaju.
Ne volim kopirati, ali volim biti kopiran.
Volio bih da mogu pisati kao neki blogeri i da me urednici zovu na kućni telefon, a ja da ih uvjeravam da sam se od malena bavio novinarstvom i pisanjem, te da im naglasim kako je moja zadaćnica iz hrvatskoga objavljena u trećem broju «Radosti», 1983. godine.
Htio bih još mnogo toga nabrojati u svezi svojih kvaliteta, ali što je dugačko za čitati i strpljivom švicarskom stražaru iz papine straže dosadi.
Ako ne uspijem kao medijska ličnost, pisat ću slova na nadgrobnim spomenicima. Ili ih obnavljati, ovisno o zahtjevu.
Post je objavljen 06.11.2004. u 00:45 sati.