Bila jednom jedna olovka,koja se izvještila u pisanju najljepših ljubavnih pisama.Ruka,koja je pisala i srce,koje se izljevalo na papir,izabrali su,ne zna se zašto,baš tu olovku.
Kad bi se jedno pismo dovršilo,olovka je znala nehajno primjetiti:
"A sada je,valjda,sve izgovoreno i napisano?!"
"Ti ćeš mi reći?" odgovarala je ruka,spremajući se za novi list papira.
Olovci je,zapravo,bilo drago,što pisanju nema kraja.
Zaljubljeni pismopisatelj vazda bi na kuverti zaboravljao napisati adresu primateljice pisma.Valjda mu se činilo važnijim nastaviti s novim
iskazima ljubavi.Pismo je odlazilo u bijeli svijet,na bijelu adresu.
Jednom ga je olovka na to upozorila.
"Ne zna se komu stižu ta pisma."
Zaljubljeni na tren zastade s olovkom u zraku.
"Zar ima koga osim nas?" reče.
Nema.
.....Vesna je zakon e:)
Post je objavljen 05.11.2004. u 22:11 sati.