O, da. Vrijeme je. Vrijeme je zatvoriti jednu stranicu života. Ma kurac, nije to stranica, to je cijela knjiga u mekom uvezu koja nikad neće dočekati tvrdo uvezeno izdanje. Nakon četiri godine, četiri predivne godine, ponovo sam solo.
Prekide može uzrokovati hrpa stvari. Svađa, nerazumijevanje, prevara… Kod nas je, nakon toliko vremena izbilo na površinu da to jednostavno ne ide. Kad stvari postanu ozbiljno ozbiljne, kreće se u preispitivanje svih onih sitnica koje su nam smetale, ali nismo obraćali pažnju na njih. To bu se, naravno, rješilo. I beskrajni razgovori koji su, umjesto riješavanja problema samo produbili razlike i pokazali da smo oboje došli do dijela kad se više ne želimo mijenjat. Jer mijenjali smo se kroz cijelu vezu, izašli smo iz svega toga kao dvije potpuno promijenjene osobe. Promijenjene na bolje.
Kad sam je upoznao, bio sam konobar koji je gulio desetu godinu u tom šugavom poslu, borderline alkoholičar, kvartovski frajer, pun para koje sam nesmiljeno trošio i pun sebe. A ona je bila 10 godina mlađa, poletna, predivna i konobar se zaljubil. Zahvaljujući njoj sam smogao snage izvući se iz tog posla koji sam mrzio. posudio lovu, upisao školu, izdržavao se povremenim poslovima, selio tuđe urede i pakirao kuverte. A onda dobio dobar posao i budućnost je izgledala ružičasto. Nakon par godina počelo se pričati o zajedničkom životu, braku, djeci, kakvog psa ćemo imat. Bila su to lijepa vremena.
Preispitaivanje veze je došlo samo od sebe, pred kraj smo se nekako udaljili, sve manje vremena provodili zajedno, sve više se svađali oko sintnica koje nisu vrijedne ni spomena, a kamoli svađanja. I onda smo sjeli i počeli pričat. Mislim da nismo počeli razgovor sa namjerom da prekinemo. Počeli smo pričat da riješimo stvari, ali je sve to otišlo u drugom smjeru, Skužili smo da imamo isti pogled, da nas muče iste stvari, da smo oboje svjesni da ovo ne vodi ničem dobrom. Htjeli smo izbjeći i to da nam se takve stvari dešavaju ponovo. Ali nismo uspjeli.
Kraj je došao, kako krajevi već dolaze, kad je sve jasno, a nitko to ne želi reći prvi. Onda sam ja rekao. O Bože, kako je to bilo teško. Mislim da nikad nisam toliko plakao, mislim da Ona nije nikad toliko plakala. Otišli smo tu večer iz parkića kraj tri nebodera svako svojoj kući. I znali smo da više nećemo zajedno odlaziti na spavanje, da više nećemo zajedno na cuge, večere, u kino, da se više nikad nećemo poljubiti kao ljubavnici. Nakon par dana smo se dogovorili da ta naša veza zaslužuje još malo razmišljanja, dali smo si vremena koliko treba. I našli se ponovo. Zaključak je da ne ide. I opet suze, opet drhtanje, opet prekid. Definitivan.
Najgore je što se i dalje volimo. Ljubav nikad nije bila upitna. Neke druge stvari su igrale ulogu koja je bila jača. Ne vjerujte pjesnicima, ljubav nije uvijek dovoljna. Da smo se barem posvađali, da je barem neko nekog prevario, sve ovo bi bilo puno lakše. Ovako je teško. Kad razmišljam o vezi, sjećam se samo lijepih i predivnih stvari, samo onih slatkih sitnica koje se pamte zauvijek. Te sitnice me sad proganjaju, sve je friško, milijun stvari me svakog dana podsjete na nju.
Vrijeme je za zatvaranje. Teško je izgovoriti, ali mora se. Zbogom Sanja. Znaš da te volim, da ću te uvijek voljeti. Kako vrijeme bude prolazilo sve manje ću te voljeti na način na koji te volim sada. Ali uvijek će mi ostati uspomene na predivne četiri godine, i ljutnja na život koji uvijek ima u rukavu novi način da me dotuče. Kad prođe dovoljno vremena, kad nam životi dođu u neke druge, smirenije situacije, kad mozgovi budu u stanju hladno razmišljati, nadam se da ćemo moći sjesti na kavu i trijezno pogledati na sve. Sada ćemo malo tugovati. Jer boli, znaš da boli.
Post je objavljen 05.11.2004. u 19:33 sati.