Taj pritisak što kamen je na duši
težak,
taj hram gorčine
što u očima mi pogled ružni,
to breme jada kad stisne boli...
i steže omča me o vratu,
slomit me želi...
...otvorit ću škrinjicu
sa djelićima sebe,
mozaik priče moje
i dodati još svrsi jednu!
...čekat ću vrijeme,
kad tebi ću je dati
da složiš priču kako ti znaš.
Pustit ću, kao uvijek,
da uliješ svakoj djelić duše svoje
i nađeš osmjeh
u onoj gdje ga rijetko ima!
...izdignut će se biće moje
i zvonko odzvanjat će smijeh..
...jer samo ti
od mene to stvoriti možeš!
Znam,
i opet ćeš na kratko mi otići,
al ostavit ćeš najljepši vitrai,
da svijet kroz njega gledam ljepše
i kutijicu, da opet,
pomno spremim dio sebe...
Post je objavljen 05.11.2004. u 18:18 sati.