Istinom za nadu
SVE što je stvorio češki pisac, prevodilac, diplomata i novinar Karel Čapek (1890-1938) napisao je pod geslom da istina ima više. Tako gotovo sve svetske enciklopedije i istorije književnosti ocenjuju stvaralaštvo ovog umnog čoveka, koji se još bavio i filozofijom, a čije delo "Kompozitor Foltin" naš list objavljuje u sredu, u biblioteci "Novosti".
U tek stvorenoj zemlji, Čehoslovačkoj, on će između dva svetska rata, kao i u "Kompozitoru Foltinu", pisati o životu ljudi iz pozicije građanskog liberalizma i Masarikovog humanizma. Sa prvim predsednikom njegove zemlje bio je veliki prijatelj i o Masariku je objavio više knjiga, čak i "Razgovore" koje su zajedno vodili. On, inače, opisuje nakaradnosti građanske civilizacije, velike izume (izumitelj je i sam reči "robot", koju je prihvatio čitav svet, a u mnogim slovenskim jezicima označava reč "raditi", "rabotati"). Ti izumi trebalo je napaćenom svetu da donesu mir i blagostanje, a doneli su, prema Čapeku, samo ratove, osvajanja tuđih područja (pa i njegove otadžbine) i nova uništenja materijalne civilizacije. O svemu tome on piše kao utopista, smeštajući zbivanja i junake u neka nestvarna područja, u izmišljene krajeve i vremena.
I prva zbirka Čapekovih pripovedaka ima osoben naziv "Raspeti na raskršću" (1917). U međuvremenu je objavio mnogo knjiga, među kojima je trilogija "Hardubali" (1933), "Meteori" (1934) i "Običan život" (1935), kao i roman "Prva smena" (1932), te drame "R.U.R.", "Stvar Makropolus", "Bela bolest", "Mati". Poslednje delo, "Kompozitor Foltin", štampano je posle njegove smrti. Ono je izlazilo u časopisu u nastavcima, i nije ga dovršio. Slomili su ga događaji iz tmurne jeseni 1938. kada se u Minhenu krojila sudbina prve Čehoslovačke Republike.
Ubrzo posle minhenske izdaje, umro je slomljen, u najboljim godinama života.
Od junaka Foltina hteo je da stvori lik čoveka koji u sebi nije imao ništa drugo do bolesnu ambiciju da bude umetnik, mada nije imao nikakav talenat da bi nešto trajnije i ostavio u muzici. To junaku nije smetalo da se šepuri sa slavom, imenom, vezama u muzičkom svetu. Foltina je to odvelo u svet samoobmane, društvenih laži, prevara, a ne na put umetnika.
U ovom delu, u prevodu Ranka Trifkovića, na sudu ovako jedna junakinja kaže: "Čitavu tu noć šuškao je gospodin Foltin u svojoj sobi za rad, lupao je fiokama, a s vremena na vreme odsvirao bi na klaviru nekoliko akorda, kao da se oprašta s njim. Ujutru je nestao i nije se viđao desetak dana. U sobi je ostao samo smrad spaljenog papira, na ćilimu pored kamina ležao je nagoreo list s natpisom: 'Judita', opera u pet činova. Napisao i komponovao Beda Foltin. Peć je bila puna spaljenih papira, kada sam malo bolje pogledala, videla sam da je to samo neispisan notni papir."
U liku ovog "kompozitora" ima protivrečnih crta. Čitalac je sklon da poveruje da on ima umetnički talenat u sebi, a u isti mah deluje lažno, varalački, snobovski. Pisac ga je opisivao na osnovu svedočanstava njegovih poznavalaca. Foltin nije bio kompozitor, nije imao muzičko obrazovanje, ali je "možda u njemu nekada nešto bilo što ga je toliko obuzelo".
Živeći u vreme kada se nad Evropom nadnosio crni talas nacizma, a na istoku vladao "komunistički duh" kojem su prilazili mnogi evropski intelektualci, Čapek je ostao dosledan sebi. On uviđa da ni Masarikova teorija humanizma ne vredi ništa, ali joj ostaje veran, pred raspolućenim svetom, suprotstavljen, saglasan jedino u zagovaranju diktature. Zato u svojim delima ukazuje na bolne trenutke čovečanstva, ali ne nalazeći nikakva nova rešenja. Čapek, piše jedan češki kritičar, samo "oplakuje civilizaciju koja juri u propast".
Zato su mnogi češki istoričari književnosti kasnije tvrdili kako je, čitajući Čapekova dela, uočljivo "piščevo lutanje kroz maglu nerasvetljenih stavova". Od mučnog problema traženja istine i ispitivanja tajanstvenosti ljudske duše, preko realističkog shvatanja društvene stvarnosti, "Čapek pribegava nestvarnom svetu da bi kroz utopiju lakše i slobodnije, ali i neuverljivije govorio o problemima ljudskosti toga vremena. A istorija je kasnije potvrdila da je to vreme haosa nastavljeno da traje i mnogo godina posle njegove smrti, čitav 20. vek."
Između dva rata, Čapekove drame igrane su širom sveta, od Pariza do Tokija, a njegova dela prevođena su na sve veće strane jezike u velikim tiražima. U predgovoru njegove romaneskne trilogije koja je u Beogradu objavljena još 1940. Prevodilac i pisac predgovora Jaroslav Mali piše: "Već u drami 'R.U.R' (1921) Čapek je dvadesetak godina ranije naslutio stremljenja današnjice, rušenja slobode individualnosti i stvaranja ljudskog automata koje će imati slepo služiti interesima jedne više sile. Mesto epidemija ratnih i revolucionarnih psihoza, Čapek traži epidemiju vere u razum i u mir."
Ovaj prevodilac reći će još da se strepnja da će nosilac ideje dobra morati podleći, nije u Čapeka rodila bez razloga. Uostalom, u to vreme bila je to nagonska strepnja što je osećao češki narod, boreći se zajedno sa Masarikom protiv ideje nasilja - idejom čovečnosti...
Čovek i svemir
NAŠA najmudrija književnica proteklog veka Isidora Sekulić pisala je da Čapekovo književno delo nosi iznad svega izraz slobodne misli koji izvire iz etičkog humanizma. Čapekov humanizam - to je jedna velika briga za dragocena dobra ljudska, za čoveka i njegovo srce, srce kao tajanstvenu energiju čovečnu. Ono što je najprostije i najistinitije ljudi uvek najduže traže.
Post je objavljen 05.11.2004. u 13:10 sati.