Dvojicu ljudi nisam upoznao. A htio bih... umrli su davno prije nego sam se rodio...
Nemam njihovih slika, nemam nikoga da mi isprica o njima. Kao da ih nije bilo, oni su neki virtualni "tata" i virtualni "Marko" koji se jednom u godinu dana pojave u nekom razgovoru. A ja ne znam kakvi su bili... kakav glas su imali. Slicim li im, bih li im se svidio? Bi li se oni svidjeli meni? Kako bih ih zvao? Ne znam, nisam siguran: deda, dida, djede,... kako? Ne znam, nitko nikad nije imao djeda u mojoj uzoj obitelji. Ni ja. Oni su samo slike na grobnom kamenu i jedna slika u vitrini. Bili su inzenjeri. Jedan se bavio agronomijom, drugi je bio projektant. Toliko znam. Znam da je jedan bio po zatvorima 50tih. Politicki zatvorenik. Za drugog ne znam ni toliko.
Nekako nemam potrebe otici im na grob. Bih li trebao? Nisam ih poznavao, hrpa zemlje ne daje mi bliskost s djedovima. Koje nisam imao. Ponekad razmisljam o njima. Eventualno ti napisem nesto.
Nedostaje mi taj dio djetinjstva. Oduvijek sam znao sa starijim ljudima. Slusao bih ih. Radilo se o mojoj baki ili o tudjem djedu. Ne znam, ali nedostaju mi moji djedovi. Koje nikad nisam imao. Koje nikada nisam upoznao. Kako mi onda nedostaju? Jesu li baka i djed ona dimenzija koju roditelji cesto nemaju? Ona bezuvjetna i vjecna toplina, koju roditelji gube dok ti objasnjavaju da moras oprati ruke, napisati zadacu, vratiti se ranije kuci, ustati ujutro, odrasti... a ne zelis odrasti. Ne zelis, zelis ostati, rucati kod bake, gledati kako djed radi u svojoj radionici. Jedino sto nemas djeda...
Mozda je moja predodzba o tome preromanticna, mozda da mi se djed propio i tukao baku, mozda bih htio da ga nisam nikad ni imao. No djedovi nisu bili takvi. Ne moji djedovi. Samo bih htio vidjeti kako bih iz zvao... Djede? Deda? Dida...
Post je objavljen 05.11.2004. u 00:40 sati.