Tu i tamo, u sve kraćim intervalima, neka mesnata bol bi joj protresla tijelo.Poput pudinga.Bila je, ipak, preslaba da bi je razomamila, ostavljajući je u ugodnoj, mirnoj ošamućenosti, onakvoj kakva se ne javlja danima i kada dođe bude kao ljeto bez dna.Rubovi bi se lako mogli otopiti, samo ako ne misliš na njih.Groteska od vizije zagrize u um, djelići života kojeg je nekad poznavala, poneki izmučeni stih, rijeke u magli, buđenja u toplim krevetima.Naginjao se nad nju ritmom već poznatim i ugodnim.U tu se tamu prepustila s osjećajem sigurnosti koji ju je držao tek malo iznad tla, izravnao nelagode.Klizio je, jače ga je stegla nogama i pridigla se u nuđenju.Osjećala se kao mjesto gdje svi ulaze i izlaze, kuća puna soba.On bi joj pozatvarao prozore, kada bi bio ovakav.Sve do jednoga, rukom koja se nije kolebala.I onda bi u jedinom potezu izbio sav dim iz nje, vrisnula bi već sekundu ranije, iščekivanje je bridjelo ispod kože.Na raskršću postoje samo putevi koji se razilaze.
Post je objavljen 23.12.2004. u 09:16 sati.