Marketing
Mobiliziranje ljudi - otužno
Sve vise sam siguran da ljudska bića , kada osjete da su na dnu, da su u jadnom i nezavidnom polozaju nalaze neku utjehu i zadovoljstvo u tome sto postanu okrutni jedni prema drugima. Okrutnost prema drugim ljudima, po mom misljenju je najjaca kada smo najsvjesniji svog jada i bezizlaznog polozaja.
Od kada sam dosao u Afriku najcesci osjecaji koje sam imao za ove ljude su bili sazaljenje i tuga zbog njihovog zivota, no primjecujem sve vise onih stvari koje izjednacavaju snagu ovih osjecaja sa osjecajem prezira i gadjenja. Vaga koja mjeri ove osjecaje je skoro izjednacena sto sam duze vremena ovdje.
Dok sam se danas pokusavao malo izmoriti utezima u lokalnoj teretani, nisam mogao ne primjetiti nervozu troice momaka.
Prestali su vjezbati. Otisli do glavnog ulaza u dvoranu, te gledali kroz sve moguce prozore nervozno prelazeci sa jedne strane na drugu. Pregovarali su zucno sa djevojkom koja je zaposlena tu, te su je nakon nekih pola sata uspjeli nagovoriti da ih pusti u jednu od prostorija i zakljuca vrata za njima.
Na putu kuci sam shvatio sto se desava.- Mobiliziranje u tjeku, a oni momci su se pokusavali sakriti.
“Policajci sa stapovima”, i vojnici sa automatskim puskama zaustavljali su ljude na ulici te provjeravali “papire.”
Na svakom od ulaza u zgrade u mom kvartu su takodjer stajali ti uniformirani ljudi obavljajuci svoju zadacu.
Stan po stan, kat po kat trazli su ljude za poslati u vojsku.
Pretpostavio sam sto se desava pa sam sjeo na balkon da uhvatim koju zraku ugodnog posljepodnevnog sunca te vidim kako to rade.
Krisom sam napravio neke fotografije koje bas i nije pametno ostaviti ovdje, pa cu vam samo pokusati opisati kako je to izgledalo.
Biciklista koji je zaustavljen odmah ispod mog balkona, pokusao je ocajnicki obasniti nesto u svezi papira koji je pokazao na trazenje “uniformiranih”, no nakon pet minuta receno mu je da se pridruzi dvoici koji su dovedeni iz ulaza nasuprot. Bicikl je odlozen na sredini parkinga, a mislim da je novouhapseni pokusao da objasni da bi ga se trebalo staviti negdje drugdje ili javiti nekome da dodje po njega.
Vidjeo sam da mu je bilo dozvoljeno da dodje do bicikla, no kada se sageo da ga uspravi, stapom jednog od policajaca je dobio tako snazan udarac po ledjima da je jednostavno ostao nepomicno na asfaltu nekoliko trenutaka, Stravicno je bilo cuti zvuk tog udarca. Postavljen je na noge i natjeran da se opet prikljuci onoj dvoici koji cekaju da budu odvedeni nekuda.
Ono sto na pocetku rekoh o okrutnosti mi je doslo zbog ovoga, Zar je bilo potrebe? Zar taj “policajac” tanji od stapa kojim se koristio, misli da je uradio nesto pametno nanjevsi udarac koji bi njega samoga siguran sam usmrtio koliko je samo jadno djelovao. Da li ce njemu biti lakse u zivotu zbog toga sto je napravio il' ce zbog toga dobiti dovoljno veliku placu da ima novaca za prehraniti sebe ovaj mjesec, (za cijelu obitelj tesko)
Siguran sam da se za onaj udarac nece moci dobiti papir za postedu, a posljedice ce onaj jadnik osjecati jos dugo.
Tako se provodila mobilizacija danas.
Ovi koji su pokupljeni iz stanova su donekle u prednosti jer ce im obitelji znati da su mobilizirani, no sto sa ovima koji su jednostavno pokupljeni sa ulice?
Raspitat cu se kako sve to funkcionira, a nadam se da ce mi ovaj koga namjeravam pitati smjeti objasniti sto ocekuje ove ljude.
Post je objavljen 04.11.2004. u 22:26 sati.