"Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica.
Sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke na moje reči.
Govorio sam joj ti si andjeo, ti si djavo.
Telo ti zrelo, što se praviš svetica.
A padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom."
(Pero Zubac)
Nosila je veliku fleku na srcu koja nije bledela. Kao vino kada se prospe po beloj haljini, podsećala je na njegove ruke, miris i hod po kome ga je mogla prepoznati na udaljenosti od stotinu ljudi. Leto je prošlo pre četiri meseca.Vratila se još jednom u Kotor. Vratila se na mesto gde je fleka nastala.
Nisu čuli ništa o njemu. Kažu, otišao je u Mostar. Neki tvrde da je otišao preko granice a neki da je opet došao u Kotor.
Ulice, sada puste, pokreću sećanja i slike koje se vrte kao na ubrzanom filmu.
Njihov prvi susret: "Hej, pa mi se znamo još od prošlog leta..".
Seća se, odmah su rekli trajaće i oni samo dok se ona ne vrati u svoj grad. Ljubav preko žice ne opstaje. Rekli su da nema svrhe ni pokušati.
Imali su još trideset dana do jeseni, celu večnost.
Igra zavodjenja je mogla da počne. Njegov iznenadni poljubac. Poljubac zbog koga se popela na prste i privila uz njega.
Prosipanje duše, kao na tacni. "Evo pokazujem ti je a ti slobodno uzmi komadiće" i razmenili su ih.
Razgovori dok sunce ne probudi more.
Dvadeset pet dana je ostalo.
Dodir njegova ruke ispod majice. "Divne su, taman za moju šaku." Čekanje da završi sa poslom, da se odvezu na neku skrivenu plažu i provedu dan ležeći pripijeni jedno uz drugo na vrelom kamenju. Komadić kupaćeg kostima koji nestaje u vodi.
Dani su sve brže nestajali, dok joj je mirisao kosu. Kao da ih je neko krao.
"Zašto .. zašto baš ja?"
"Gledaš me u oči dok budan sanjam.. zato što sanjaš isto kao i ja"
Njene usne su ga milovale spuštajući se niz njegovo telo. Smeh, seća se smeha koji je izazivao svojim primedbama.
Deset dana je ostalo.
Sedi u njihovom kafiću u starom gradu. Gleda ga dok dolazi u svojoj beloj košulji i izbledelim farmerkama sa rukama prepunim radosti.
"Naručila si i za mene. Već znaš šta volim."
Još dva dana su ostala.
Rekli su bez pisama, bez javljanja neka ostane samo taj tren, tren od 30 dana. Na njegovoj putničkoj karti budućnosti piše sever a na njenoj jug.
Još jedan dan..
"Žao mi je što nisam pružio više a želim i znam šta bih sve mogao.. Žao mi je što te još nisam imao za sebe."
Sada korača poznatom ulicom, umornom od prolaznika. Pokušava da čuje buru jer nema više snage slušati sopstvene misli koje je ubedjuju da je to samo jedna letnja avantura. "Piši gotovo, iskuliraj, ne cmizdri. Misliš da su ga Mostarske kiše vratile? Pakuj stvari i na autobus, nazad. I sama znaš da nema tu šta da se sanja, dva sveta.. imala si dobar seks, provod i kraj!"
Ulazi u poštu u centru Kotora, bežeći od pogleda ostalih ljudi.
On je tu. Stoji ispred nje u izbledelim farmerkama, okrenut ledjima.
Gleda ga, uvek su joj se dopadala ta ledja. Plavi džemper, nikada ga nije videla u džemperu. Na pojasu mu je zakačena mala šarena marama koju je volela da nosi oko ruke i koju joj je ukrao jednog jutra kada su zaspali na plaži. Pogled na tu maramu, svesnost da je nosi uz sebe izaziva joj drhtaje. Okreće se ka njoj, dok ga prži taj pogled.
Kao lopov uhvaćen na delu, želi se pravdati zašto se vratila ako su rekli. Ne sme da mu pridje. On prilazi, trudeći da sakrije svoju zbunjenost i zastaje.
"Hej, pa mi se znamo od prošlog leta.."
Post je objavljen 04.11.2004. u 23:58 sati.