napomena uz post. mozhda je malo smotan. naime dok sam ga pisala padale su mi napamet te neke stvari pa sam samo dalje pisala i nisam editirala ni prepravljala. trebalo je sve ipak imati malo veseliji, pa ipak mi dolaze mama i brat!
dolazi mi muti. i brat jeeeeee. i kao jedno veliko djenje njima vodim ih na jedan put.
chovjek bi mislio da je to jednostavan zadatak. klik klik internet, rezervacija i bok. e nije. naime, da ne bi sada otkrila kam ih vodim, recimo samo da je zemlja dovoljno egzotichna da na netu bash nema puno informacija o hotelima. dakle, morala sam ichi preko agencije.
situacija br 1.
hello, kazhem ja.
yes how can i help you, kazhe on.
i tu ja cijelu prichu ispricham o tome kako idem tamo, ali mi treba malo pomoch oko hotela, koji bi oni preporuchili, htjela bi da je dobar, siguran (jesam rekla da je zemlja egzotichna), da je lokalni, što znachi da ne zhelim spavati u nekom od evropskih ili americhkih lanaca.
grand, kazhe on.
meni para na ushi (grand je najskuplji i definitivno je dio lanca nekog).
ma, ne bi u nekom velikom hotelu odsjela, kazhem ja
sofitel, kazhe on.
grrrrrr, kazhem ja hvala i dovidjenja.
situacija broj 2.
hello, kazhem ja.
yes how can i help you, kazhe ona (da kinezi uche fraze a ne jezik)
i jopet ja sve ispochetka lijepo objasnim da bi meni ona na to, ekskjuz mi madam not anderstend, pliz hold.
i onda mi se javi neka druga spodoba koja reagira isto kao i onaj iz situacije broj 1.
to se ponovilo nekoliko puta. ali ja se nedam i bash hochu spavati u lokalnom malom hotelu, i bash nechu cijeli paket sa vodichem i ubite vi mene ako su mi ponudili svi oni skupa jedan jedini hotel koji je bio blizu onoga kaj sam ja htjela. da sam htjela takav hotel to bi bar znala rezervirati sama kad su svi po europskim ili americhanskim managementom.
kazhe meni frendica kaj se uzrujavash, pa znash kakvi su i da nemaju mashte. oni vide da si gwailo i nude ti najbolje i najskuplje jer misle da to zhelish.
na kraju sam se uspjela dokopati jedne agencije koju vodi neka indijka. ona mi je odmah ponudila ono kaj sam htjela. sve smo se skuzhile, rjeshila sam problem za dvije minute.
da li je problem u njima ili u nama? ne znam. pokushavam shvatiti. mi hrvati jesmo veliki improvizatori i u ovom savrsheno organiziranom svijetu, gdje s tochke a do tochke c mozhesh samo preko tochke b ali nikako ne mozhesh zaobichi tochku b iako je to mozhda logichnije, teshko da bi mogli prezhivjeti. stalno bi bili na rubu zhivaca. ja sam to prihvatila. nema improvizacije i nema prepostavljanja da che se ne shto dogoditi. neche. ako nisi jasno rekao nekome shto i kada zhelish, neche se dogoditi. to je jednostavno tako i bok.
jedino je tuzno to shto se to onda svodi na vrlo ne mashtovitu naciju. i na kraju krajeva chini mi se da je upravo to problem. da je upravo to ono shto me toliko deprimira u kini. nemaju mashte. sve znaju iskopirati ali napraviti neshto novo, neshto izmisliti...to teshko.
i to je tuzhno, jer mislim da je to u kini legacy komunizma vishe nego neke posebne kulture. ipak su ih uchilli da presatnu misliti, jer kako se jedna nacija koja je jednom vladala svijetom i iz koje je toliko stvari krenulo mogla pretvoriti u ovo sivilo koje danas tamo vlada?
na kraju sam shvatila da je teshko dozhivjeti neshto lijepo ako ne shto hochesh jer ako ti u agenciji ne znaju slozhiti neshto speshl sami svi putuju po istim itenararima i sl.
mozhda vama sve ovo moje pisanje danas nema nekog smisla, ali meni je svaki dan sve jasnije shto to mene u kini smeta i na kraju bu se sve svelo na politiku and that sucks. kad se samo sjetim koliko mi je vremena trebalo da u jednom od najstarijih gradova na svijetu nadjem neki trag necheg starog, kulturnog, a znam da je postojalo...shto li su oni sve unishtili.
a najgore kaj su unishtili su ljudi!