Sunce u doba alandskih snjegova
Kao da je tu vrijeme bilo uhvaćeno, tu u krošnjama srebrenih borova, u tom strašnom i misterioznom vremenu, vremenu kada je noć ukrala dan. U ono doba kada su ih zvijezde opkolile, oni su konačno pronašli Ono što su tražili. Na divljoj se rijeci zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše jer konačno su imali svoje davno izgubljene sjene. Konačno su pronašli Ono što su danima tražili, a noćima strpljivo čekali. No, sada su imali još nešto … Pronašli su sunce u doba alandskih snjegova.
Nitko nije shvatio Alanđaninove prijetnje ozbiljno. Pojavom Syvolyko – Kotyanskyh odreda sa zapada u velikom broju pojavili su se i Araradsko – Waluzysky odredi. Sa istoka u velikom broju pristizali su združeni Anubysko – Amamaryansko –Amazonski odredi. Posljednje su pristigle Dyadonkhe u do tada neviđenom broju, a čekalo se samo na Dyasparkhe i bitka je mogla započeti. No, ni jedan od odreda nije prelazio zacrtanu zabranjenu crtu iz Alanđaninove prijetnje. U krajnjem oprezu svi odredi polako i pozorno su joj se približavali. Svi su razvili svoje borbene složaje i u njima ostajali oprezno čekajući na potez Alanđana i početak bitke.
Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da milosti nema. Spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, a tama prekrije predivne obale toplog amazonskog mora…
Tamo daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema toplim morima amazonskim. Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, kišu koja je padala nisu primjećivali. Poput davno zaboravljenih Božanskih ratnika s bojnog polja Herofhal oni su jahali u svojim bojnim složajima mirno i u tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nije se vidjela ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida.
Na bistroj, zelenoj Hesperaskhy Araradsko – Waluzyskym odredima put prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane Araradski ratnici postanu nesigurni i nervozni. Nisu se oni toliko bojali Alandske nepobjedivosti, već što bi se dogodilo da se u bitci sretnu Haywey njihov princ i Alanđanin njegov mlađi brat. Dva brata jedan protiv drugoga!? Ta pomisao stane unositi nervozu u guste redove Ararađana. Za razliku od njih Alanđani ni u jednom trenutku nisu sumnjali u ispravnost odluke njihovog Alanđanina i zbog njega krenuli bi i na samog Hayweya, iako su ga i sami izuzetno cijenili, ali njihova odanost Shaganu Alanđaninu bila je neizreciva i ništa ih nije moglo pokolebati.
Araradski generali upozoravali su princa Hayweya: - Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama. Složaj im je veličanstven i dosada neviđen, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će biti lagani plijen njihovim Crnim streličarima koji su negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima, ali sigurno su tu negdje vjeruj nam. –
Haywey je bio potpuno siguran da je sve to strašna istina i samo tiho s nevjericom promrmlja: - Potpuno si u pravu generale Tobyase, a koju glupost ja ovdje radim!? – Zatim se glasno nasmije: - Mališan je opet u pravu! Tobyase pošaljite tekliće mojem bratu i izručite mu pozdrave i želje za dugim životom, a onda okrečite naše odrede i vratite ih u Ararad. Sve ovo nema smisla, mali zna što radi, a mi smo ispali potpuni idioti. Idem ja u Dyaspar kad sam već ovdje, izvalit ću se na suncu i piti najbolji Nektar što ga spravlja moja sestra. Čim su se Ararađani okrenuli iz tisuću grla Alanđana na pozdrav je zagrmjelo: - Haywey! Shagan! – Ararađani odahnu, a Alanđani se stanu okretati u i dalje besprijekornom redu stvarajući neki novi, još čudniji, ali i opasniji složaj. Sve ovo promatrali su pak izvidnici Sywolykho – Kotyanskyh odreda i čim je to došlo do ušiju Fantoma, princa Sywolikih, on zapovjedi uzmak i povratak u Sywoykyju. Jedino što je objasnio svojim zbunjenim generalima bilo je: - Lud možda jesam, ali blesav nisam. Onaj prokleti Alanđanim bio je riješen uništiti vlastitog brata kojeg silno poštuje, ha, a meni bi uništio sve odrede sigurno. Ti njegovi ludi ratnici bore se poput vragova pakla, a nama je bolje vrabac u ruci nego orao na grani i ne pitajte glupost. Vračamo se pod tople skute naših žena, kog li sam vraga uopće i dolazio ovamo po ovoj kišurini za koju sam sad siguran da je njegovo maslo. –
Ujutro su na svojim položajima ostali samo odredi Amazonskog saveza zbunjeni brojem Alanđana koji su pod zaštitom noći stali frontalno nasuprot njima, a da to oni uopće nisu ni primijetili. Zastrašujuća tišina i besprijekorni složaji Alanđana Sonsyrey prokomentira: - Ovo nije dobro, nikako nije dobro! Nije dobro za nas! Pred nama je sve najbolje što imaju ti ionako najbolji ratnici koje je vrijeme zapamtilo. Ne vide se njihove zastave, ne čuju se nikakvi zveketi oružja i ne pjevaju svoje borbene pjesme. Jasno je da je On bijesan na mene, a njegov je bijes prešao na njegove ratnike. Jasno mi je da se Shagan ne šali, a to nikako ne može biti dobro. Oče povedi naše ratnike natrag prema Krunogradu. Bolje je za nas da ovu bitku ne započinjemo jer smo je već izgubili. Lijepo mi je stari Panđa mrmljao o nekakvom Božanskom ratniku, a ja ga opet nisam shvatila ozbiljno. No, ovaj me put ništa više neće pokolebati. Idem ravno k Njemu, idem pod njegov šator i noćas ću mu pokloniti san, poklonit ću mu tajnu čarobnih vrtova Dyadonhe. Potpuno mi je jasna njihova tajna o Suncu u vrijeme alandskih snjegova, a sada mi je i jasno zašto su mitske vile Charysmhe pjevale o Njemu i zašto su raspustile svoje duge crne kose. –
Nitko od Alanđana nije ni pokušavao da zaustavi princezu Sonsyrey, u mitskoj i tajnovitoj tišini koju su poznali samo Alanđani dostojanstveno su se razmicali najgušći redovi, najteže naoružani, najsnažnije oklopljeni, ti strašni ratnici napadači, najvjernije lutalice i osvajači koje je ikad zapamtilo to strašno i nezamislivo vrijeme. Sve je to potvrdilo Sonsyrey da je potpuno bilo dobro odustati od bitke s njima jer nakon nepreglednih i gustih redova kopljanika ona je usput primijetila i dobro posložene falange alandskih ratnika koje su još i zvali Crni streličari zbog njihovih crnih strijela koje su vješto pogađale oklopljene ratnike na spojevima oklopa gdje su i jedino bili ranjivi. Još je veća i strašnija bila spoznaja što su ti ratnici gađali direktno između svojih ratnika i nisu griješili. Bilo je to nešto nepoznato za taktiku toga doba, nešto što ni Anubyske streličarke nisu mogle napraviti.
Post je objavljen 03.11.2004. u 22:22 sati.