Desilo se što se desilo i Kerry je izgubio šansu da postane predsjednik izgubivši od Busha za skoro 4 milijuna glasova odnosno za elektorskih glasova koliko donosi Ohio (za one koji malo poznaju američku geografiju Ohio je krumpirska prijestolnica svijeta). Razlika u Ohio-u je cca. 150.000 glasova u Bushevu korist što je bilo procijenjeno kao previše da bi absentee i provisional ballots nadoknadilo; pa je stoga svemu unatoč Kerry priznao poraz, čestitao Bushu uz stisnute zube i muški odradio govor poraženoga zahvaljujući se svima koji su mu pomagali unazad zadnje dvije godine koliko je za njega trajala ova priča s izborima.
Teoretski gledano, kažu kako u Ohiou postoji cca. 250.000 tih neprebrojanih glasova koji će se krenuti prebrojavati za koji dan i kada bi Kerry pokupio nekih 80% glasova tada bi mogao dobiti tih dvadeset elektorskih glasova i pobijediti i nakon što je priznao poraz. Šansa je zanemariva ali ne i totalno nevjerojatna.
No cijela ta američka priča dio je malo kompleksnije situacija koja se događa u svijetu u kojem u posljednje vrijeme sve više i više prostora zauzimaju desničarsko orijentirane opcije. Do prije nekoliko godina cijela je europa bila lijevo orijentirana i sada se to lagano mijenja u desnu opciju. Desnu opciju karakterizira pojačana doza nacionalizma (preko granice dobroga civilizacijskog ukusa), konzervativizam (koji ponekada ignorira moderni i promijenjeni način razmišljanja) i taj militarističko-autokratski način vođenja zemlje. Liberalna i lijeva opcija cijelo vrijeme pokušava sve odraditi polagano, staloženo, uz dogovor i kompromis a kroz polukaotičnu i neorganiziranu strukturu koja ponekad sama sa sobom ne zna što bi mislila.
Naša mala zemljica je sjajan primjer zašto je Bush pobijedio budući da su kod nas desničari prikriveni pod maskom građanštine zadobili vlast a sve to skupa dok je poluorganizirana i kaotična ljevica pokušavala pomiriti svoje interese. Biračko tijelo je sve skupa promatralo i valjda iz neke unutarnje i genetski usađene potrebe za samokažnjavanjem odabralo desnu opciju kojoj je građanska opcija (koju tako uporno projicira) bliska samo utoliko što silom prilika državom mora upravljati iz grada.
Slična se situacija dogodila i amerima, koji osim svega nemaju naših iskustava s dugogodišnjim manipuliranjem i obmanjivanjem naroda što im je Bush uspio servirati u protekle četiri godine, pa čak i ako im krenete objašnjavati što im se događa samo će odmahnuti glavom jer se tako nešto (barem u tim istim propuhanim glavama) jednostavno ne može dogoditi u najvećoj demokraciji na svijetu. Jedan od sjajnih likova republikanske stranke i oličenje toga što republikanci u stvari jesu je i NRAov čelnik Hanson koji na skupovima podrške NRAu (National Rifle Association - iliti organizacija koja se ko pijan plota zalijepila za drugi američki amandman u kojem piše da svaki amerikanac ima pravo na samoobranu i sve što mu je za istu potrebno, pa makar to bio i balistički projektil) ritualno diže pušku iznad glave i viče "from my cold dead hands". Nije niti čudo da onda takva ekipa vodi politiku koja direktno provocira drugu ekipu čija pak religija (u doduše vrlo liberalnom i iskrivljenom tumačenju) kaže da je u pojedinim situacijama sasvim OK smaknuti nekoga samo kako bi dokazao da si u pravu.
Poanta priče bi bila da desničarska vlast radikalizira odnose i po definiciji je manje sklona kompromisu što je u civiliziranim međunarodnim odnosima jedini način rješavanja spora (osim vrlo očiglednog ratovanja). Ameri u ovom času možda i mogu na taj način pristupati problemu jer su jedini koji mogu (barem donekle) demonstrirati silu, ali pitam se što će se dogoditi kada odjednom kinezi počnu voditi aktivnu vanjsku politiki i odluče tu i tamo poslati koju tisuću svojih vojnika, ili kada to isto napravi jednoga dana indija, ili potencijalno rusija ako se uspije izdignuti iz vlastitog pepela.
Post je objavljen 03.11.2004. u 21:41 sati.