Neću vas daviti sa biografijom, neću vam nabrajati nepregledno mnoštvo objavljenih zbirki pjesama niti ću spominjati ijednu od brojnih nagrada koje je Tadija u svom dugom stvaralačkom vijeku do sada zaslužio.
Umjesto svega toga donosim vam dvije vjerovatno najpoznatije slavljenikove pjesme.
Uživajte:
BALADA O ZAKLANIM OVCAMA
Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.
Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.
Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.
Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.
Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom ... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.
Kolašin (Crna Gora; Kasarna), 27. srpnja 1930.
DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.