Još jedan u nizu ekscesa. Jure Francetić u glavnoj ulozi. Ponovo (???) postavljen spomenik. Valjda buju se do Božića dogovorili tko je zadužen za to da ga se makne.
No, danas sam se sjetila nečeg drugog o čem bih voljela pisati. Ima preko godinu dana a da sam se posvađala s jednom od dvije najbolje frendice. E to je užasno čudan osjećaj, nikada prije tog dana nismo zapale u neku svađu. Bilo je rasprava i kritika, upozoravanja i koječega, ali nikad se nismo svađale. A poznajem ju...hm, pa otprilike otkada znam za sebe. I stvarno mi nikad ne bi palo na pamet da bi nas nešto, a pogotovo nešto glupo, moglo razdvojiti. A, gle čuda, dogodilo se.
Bio je to jedan nesporazum, sad kad nakon godinu dana na to gledam, poprilično nevažan i bezvezan. Ali, onda se nije takvim činio, ni meni, ni njoj. Sjećam se te sekunde kad sam tresnula slušalicom, točno se sjećam (fakat ne lažem) tog momenta kad sam pomislila - više nikad neće biti isto. I bila sam u pravu. Nikada više nije bilo isto. Nakon tog dana, te svađice, prošli su tjedni a da ni ja nisam nazvala nju, nit je ona nazvala mene. Evo, rekoh, već je godina prošla.
A viđam je nerijetko. U prolazu je pozdravim, ako se nađemo u istom društvu, čak i razmijenimo par riječi. Ali ne previše. Tek onako, licemjernom ljubaznošću. To je čudan osjećaj. Ej, sve znam o njoj. I ona sve zna o meni. Sve. A sad se sretnemo, pa procvilimo neki bok, pa neko pitanje, a sve samo da se ne bi čula tišina. Jer je tišina krajnje neugodna pratiteljica razgovora.
Ima jedna izreka, da izgradnja jednog prijateljstva traje godinama, a izgubiti ga možeš u svega nekoliko trenutaka. Zato ovo i pišem. I sebi, i tebi. Fakat treba čuvat prijatelja. Naučila sam mnogo iz tog iskustva.