Sinoć sam se do 4 ujutro u jednoj virualnoj sobi dopisivala s mladićem od 20 godina.
Nije važno odakle je mladić, nije važno gdje živi, niti je važno čime se bavi...
Mladić i ja smo, umjesto o sexu, pričali o životu.
Suprotno mojim nekim razmišljanjima i predrasudama, nisam ga otkantala na prvu, jer mi je već u prvoj rečenici pokazao da iz njega zrači nešto više od puke želje za sexualnim aktivnostima putem tipkovnice.
Mladić i ja smo kroz razgovor zaključili da sve što radimo, sve što stvaramo, radimo upravo iz razloga da bi to s nekim sutra podijelili.
I bilo je više nego ugodno do sitnih jutarnjih sati pričati o ovome s nekim tko je muško a k tome još i mlađi od mene.
Neku večer sam isto ovo napravila s jednim divnim čovjekom, s blogerom koji je toliko miran i staložen da me to čak iritira.
Pričali smo o ciljevima.
Tjerao me da mu pričam, pišem, do krajnjih granica izdržljivosti.
O sebi i strahovima.
O sebi i željama.
O sebi i sreći.
O sebi i tuzi.
O sebi i obitelji.
Uistinu, na mene je djelovao kao terapija.
Kao psiholog koji je u dva sata iz mene izvuko ono što godinama čuvam zakopano u sebi.
I natjerao me da na komad papira, svojom rukom napišem ono što želim, gdje se vidim...svoje ciljeve.
A moj muž se osjetio zapostavljenim.
Tužnim.
Samim.
Mada to nikako nisam željela.
O svemu ovome pričala sam i s njim.
I znam da se slažemo.
Znam da isto mislimo.
Znamo što osjećamo i bez riječi.
A opet, ipak nam s vremena na vrijeme treba netko drugi, da popriča s nama, da nam nesvjesno ukaže na neke možebitne pogreške i da nas nekim banalnim, običnim rječima natjera da se okrenemo upravo jedno drugom.
Trebaju li vama drugi ljudi koji će pričati s vama ili ste si dovoljni vas dvoje?
Je li bolje svoje probleme rješavati u mekanoj, kožnoj stolici neke psihološke ordinacije ili je je sasvim dovoljan ICQ jednom tjedno?
Koliko je vremena potrebno da komunikacija među bračnim partnerima utihne jer si na neki način više nemate što reći?
I da li svi mi sa partnerima govorimo samo kad je nužno i od prijeke potrebe na vlastiti brak ili je apsolutno normalno i nesuvišno razgovarati i o utjecaju vlage na književnost?
Imam mnoge primjere oko sebe koji mi pokazuju ovo o čemu govorim.
A ja ne želim mjenjati muža za ICQ.
Želim i ICQ i njega.
I večeras ću, prije nego pođe leć, sjediti s njime na kauču i komentirati Big Brothera.
Čisto onako, bez veze.
A kasnije možda posjetim svog psihologa iz virtualnih voda.
Post je objavljen 02.11.2004. u 12:43 sati.