U što vjerovati... da li u ono čime nas svakodnevno obasipaju sa raznih strana, ili u ono što sami "smislimo"? Ja spadam u manje poplarnu grupu... dakle u ovu drugu :). Potpuno mi je nezamislivo vjerovati u nešto što bilo koja masovna religija propagira. Budimo realni... svi njihovi vjerski "dokazi" nisu ništa više mjerodavni od mojih "dokaza" (onako kako sam ja sebi objasnio svijet i svemir oko sebe). Posebno sam kritičan prema kršćanskoj religiji, koja je valjda najzloglasnija institucija u povijesti čovječanstva. Njihov "portfolio" uključuje spaljivanje ljudi, spaljivanje mačaka, huškanje na ratove, progon ljudi, zastrašivanje, sakaćenje (mentalno i fizičko), lažni moral, doktrine koje nemaju veze s mozgom... i tako dalje...
Zanimljiva je činjenica da ljudi jednostavno moraju u nešto vjerovati. Kao što je netko već prije mene pametno zaključio... da Bog ne postoji, bilo bi ga potrebno izmisliti. Ali stvarno mi nije jasno zašto ljudi ne vjeruju u svoj vlastiti razum, umjesto u knjige stare nekoliko tisuća godina, koje su vrlo lako mogle biti SF romani tog doba.
Evo par riječi o mojoj teoriji... o mom bogu (ne blogu :)). Sve oko nas je u dinamičkoj ravnoteži. To znači da u biti gotovo nikad nije u pravoj ravnoteži, nego da stalno teži prema njoj. Poput ljuljačke koja se njiše... Sile su svuda oko nas. Pri tom ne mislim samo na fizikalne sile, već i one mističnije, koje je teže razumjeti (poput životne sile). Sudbina ne postoji, ali postoje određena "raskrižja" u našim životima. Sami biramo put. Priroda se brine sama za sebe... to je najsavršeniji primjer ravnoteže kako je ja shvaćam.
One stvari koje mislim da ne mogu objasniti, te niti ne pokušavam. Npr kako je nastao svemir... ne vjerujem da će ljudi ikad to sa sigurnošču znati. A odgovor na to pitanje nije ni toliko bitan. Ovdje je, postoji... istražimo ga, iskoristimo ga!
Post je objavljen 01.11.2004. u 21:10 sati.