Ovih sam dana ničim izazvan prošarao po povijesnim knjigama. Poznato je da je povijest učiteljica životinja, i da takvog dresera bordoških doga svijet još nije vidio. Osim toga, iz događaja kojima nitko od nas nije nazočio (naime rijetki su od nas bili živi dva stoljeća prije nove ere), često se može mnogo naučiti. O ljudima, običajima, pravilnostima društvenog ponašanja, metafizici bivanja, smislu života i mnogim drugim pitanjima esencijalnim za ekonomski opstanak prosječnog radnika «Viktora Lenca».
Ovlaš prebirući po stranicama naišao sam tako i na nakupinu ljudi, čopor neobuzdanih divljaka, kojima povjesničari tepaju da su pleme. DELMATI. Jedno od Ilirskih plemena, koji su jedno vrijeme nastanjivali, držali pod kontrolom i posvema iskorištavali područje iz kojeg sam ponikao. Ova ekipa je bila prilično žilava. Navodno su odoljevali velikom Rimskom carstvu više od stopedeset godina. Slobodarski duh i filozofija «ne bu mene niko jebal» su na ovim prostorima očito odavno općeprihvaćeni.
No, osim što sam na trenutak osjetio ponos što su moji predaci pružali žilav otpor SAD-u onog vremena i to stoljećima nakon što su se npr. prgavi Grci predali, uočio sam nepravilnu pravilnost u načinu osvajanja. Prije svega tu je toliko velikih vojskovođa projahalo preko ovih prostora da nema šanse da sam ijednom zapamtio ime (osim Dioklecijanu iz prozaičnih razloga). Kao drugo, način razmišljanja te ekipe je za ovo naše poso, kuća, birtija vrijeme nevjerojatan. Ili možda nije?
Poslovično površan i kronično zaboravljiv prenosim vam dio uočenog...
Jednog lijepog dana iza sedam mora i sedam gora jedna je lijepa kraljica Teuta (poznata ilirska kraljica iz križaljki, koja je ustvari bila udovica nekog pravog Ilirskog frajera) odbila zahtjev rimljana da njeni podanici prestanu napadati brodove rimskih saveznika. Na povratku u Rim rimsko izaslanstvo je slučajno naletilo na Živorada koji je baš čistio set noževa kupljenih na TV shopu, pa je jedan opalio. I poklao delegaciju. Takav stvarno nesretan slučaj su rimljani jedva čekali, jer im je trebao povod da razbucaju Ilire. Pa su napali i u konačnici namlatili Ilire te ustoličili nekakvog svog vazala, koji u biti nije bio baš odan pa je sa protivnicima Rima sklopio savez i osvojio sve ove naše zemlje. Nakratko. Jerbo su ga rimljani dotukli po kratkom postupku i sve vratili nazad. I tako je to po tom sistemu trajalo stotinama godina. Odakle im samo volje?
Tako su rimljani u našim lipim dalmatinskim krajevima imali neke svoje neke saveznike, a s nekima su se tukli. U cijeloj toj priči nisu bili samo Delmati i stare grčke kolonije i druga plemena (Liburni i sl.). Pa su se oni stalno nešto šorali međusobno. Svak sa svakim. Pa bi knjigovođa Pero iz Središća (imena, titule i mjesta su naravno izmišljeni, koga zanima stvarna povijest taj je na krivom mjestu) vladao jedno vrijeme i za potrebe te vladavine je bio u savezu s medicinskim tehničarem iz traume Božom, sve dok ga ovaj nije zajebao i zaboravio mu platit one pršute od prošle godine. Pa bi se međusobno potukli, što bi iskoristio portir Zvonkec, koji radi na HT-u i svaki dan putuje u Zagreb iz Dragonošca onim autobusom u 5,45, i otrovao Peru te mu obeščastio ženu i uzeo zemlju. I vladao neko vrijeme. Ali Pero je imao šest sinova koji su sredili Zvonkeca ko panta pitu, a onda se pomlatili međusobno, jer su svi bili najjači i najpametniji. Pobjedio je poštar Jurica i vladao neko vrijeme. Onda su Rimljani popizdili na takav razvoj situacije i poslali Štefa, profesora pedagogije sa Sorbone i nosioca tri doktorata da napadne Juricu s velikom vojskom. Pa je ovaj bio pobjegao. Pa se vratio. Ali uzalud je mjesečina, uzalud je sve, jer je Štef imao prejaku vojsku. Pa je vladao neko vrijeme. Pa su Štefa ubili njegovi vojnici, jer ih je šibao i nije im dao jesti (da šta će to njima). Pa im je jedan rimski car za to dao nagradu da najjači od njih vlada neko vrijeme, a drugi car, par godina kasnije, ih je objesio. I postavio svog čovjeka Matu iz Vrgorca na mjesto vladara. Pa su cara ubili njegovi rođaci, i postavili na vlast svog čovjeka, nekog stranca. No i rođaci su se potukli oko prijestolja, pa je vlast preuzeo domaći čovjek, ali nakratko, jer su i njega naprasno smijenili (i oslobodili od života) novi rimljani… i tako dalje i dalje bez kraja i konca… Sjaši Murta da uzjaši Kurta... O malim ljudima i njihovim sudbinama nema ni riječi u toj povijesnoj knjizi...
Zanimljivo je da su u jednom trenutku i sami rimljani isprovocirali rat jerbo im se vojska nije tukla ni sa kim čak dvanaest godina pa su malo omlohavili (!?!). Trebalo je izmislit rat kako bi ostali u dobroj koljačkoj formi. Svaka sličnost sa američkom politikom je slučajna.
Nije ovo stara tema, o njoj je pisao i general povjesničar, kojemu je sudbina namjenila vječnu slavu. Taj velikan naše povijesti je u svom dijelu «Bespuća povijesne zbiljnosti» na ponešto preznanstven način, ali (kad se čovjek probije kroz paučinu učenjačkog mozga) i na zanimljiv način obrazložio tezu da su rat i agresija jednostavno neizostavni dio civiliziranog društva, i koliko god ih se mi odricali i gadili, uvjetovanost i ograničenost civilizacije prostorom i resursima uvijek dovodi do nekakve šore. A ako mislite da ima sasvim dovoljno mjesta i resursa na Zemlji za sve nas, pitajte to isto pitanje djecu iz Etiopije, Eritreje, s ulica Indije ili Tajlanda ili one bantu klince kojima su masakrirali svu rodbinu. Stari vijek je i danas ponegdje na snazi.
Pojednostavljeno, ovak kak je, nema dovoljno mjesta i hrane za sve nas Zemljijance, a i uvijek će se nać netko najjači i najpametniji koji će mislti da će svima bit bolje ak je on na Vlasti (jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti). Pa makar i pet minuta…
Tak je oduvek bilo i tak bu navek bilo, hteli mi to ili ne…
Prihvaćanje ovakve teorije (svjesno ili nesvjesno) ima za posljedicu da ću sutra u pola sedam ići na nogomet, umjesto na dobrovoljnu službu u Crveni križ, Unesco ili sličnu udrugu. A činjenica da se kao i mnogi drugi gadim politike, agresije i rata, neće spriječiti palestinskog mudžaheina da se raznese na Telavivskoj tržnici. Za vrijeme najveće gužve. Niti vozača izraelskog helikoptera da par sati kasnije ispali raketu zrak-zemlja na neku zgradu u dolini Gaze... Ili Buša da započne četvrti (ili prije četristotisućiti) svjetski rat...
Hebiga…
Post je objavljen 01.11.2004. u 19:58 sati.