Počeo sam nešto pisat, ali je na televiziji bilo nešto zanimljivije pa sam prestao pisat.
Došao sam nakon pola sata nadajući se da će mi nešto past na pamet. Bilo je to deset uzaludnih koraka.
Kad su prošle reklame, ponovno sam se zadubio u filim.
Bijo je to krasan filim u kojem je neki američanski supermen sve isprebijao, i na kraju osvojio voljenu ženu.
Ti su mi najbolji.
Nema neugodnih iznenađenja.
Ginu samo negativci.
Ili kad ekipa naivnih mladića pobijedi multinacionalnu kompaniju. Ti su mi još najboljiji. Dečki pojma nemaju šta se događa. Uspiju pobjeći plaćenim ubojicama, koji u dvadeset godina nikad nisu pogriješili. Probiju se u bazu podataka i uspiju pobjeći dvije desetinke prije nego što ih ulove. Ajde dobro, onda pogine najblesaviji od njih, za kojega se od početka filima vidjelo da neće dočekati prve reklame...
Ali ostali zato trijumfalno deklasiraju zlog mastermajnda...
Ili oni ljubići di brate mili možeš odma premotat na zadnjih deset minuta, jer je ostalo sranje samo za ekipu koje je trenutno emocijonalno nestabilizirana poradi nekakvog gadnog prekida ili je lobotomizirano raznim sapunicama.
Televizija je zakon.
Da nema nje nema šta bi radili.
Pričali i igrali se s djecom.
Igrali društvene igre.
Ili izašli na svježi zrak.
Bacali frizbi.
Otšli na selo i penjali se na krušku.
Ili na susjedu Smilju.
Družili se.
Živjeli.
Fuj...
Post je objavljen 31.10.2004. u 21:45 sati.