Hvala Bogu! Dosao je i danasnji dan - Svjetski dan stednje. Cijelu godinu zeljno iscekujemo i ovaj dan kada stavljamo maske. Maske onih koji imaju dovoljno novaca da stede, jasno.
Prije par tjedana, nasao sam se na kavi s tipom s kojim sam isao u osnovnu skolu. Tada smo bili dosta dobri, nismo se previse culi tijekom srednje ipak, i sad sam ga ponovno sreo. Pocelo je sve sa uobicajenim small talkom - di si, sta ima, vidis kog iz osnovnjaka, "NEMOJ SRAT da su njih dvojica skupa". I tako, uobicajeno. U jednom trenutku, on meni veli da bismo se mogli naci na kavi jedan dan. Rekoh, svakako, moze. Osobno nisam bas sampion u odrzavanju starih poznanstava pa zasto ne. On ce na to, "super, moram ti nesto pokazati". Na moj upitnik o sadrzaju, odgovorio je: "radi se o jednoj mogucnosti". Iskreno, u tom trenutku jedino sto mi je proletjelo glavom su "Amway - piramidalni marketing". Nije to ni toliko suludo, zasto, naime? Nekako se pola mog razreda u osnovnoj skoli kasnije ukljucilo u neki oblik tog mehanizma za isisavanje novaca iz tupavih ljudi. Ipak, to mi se nije uklapalo u karakter osobe koja je stajala ispred mene - M. je uvijek bio dosta pametan, razuman i tako dalje, no ipak - znalo se dogoditi da i takvi ljudi zavrse u piramidi.
No ipak, 10tak dana poslije, nalazimo se na kavi u Ciboni. Dolazim potpuno nabrijan, da sad cu ja njemu reci sto ga ide kad misli da sam ja dovoljno glup da mi se proda piramida. Ciglu bi vec kupio, ali piramidu ne. Nakon opet uobicajenog smalltalka, Ozrena koji je bas dan prije ispizdio na Velikom bratu, M. krece s uigranom rutinom traveling salesmana. Pokusava mi uvaliti neki psiho-ekonomski test, kao jel se ja brinem za starost. Nakon par razocaravajucih odgovora za njega i mojeg apologetskog "ali recimo da nije tako, sto bi me iduce pitao" dolazimo do kljucne tocke. M. na papiru ispisuje brojeve: "100 50 20 10" i kaze mi da zaokruzim iznos koji bih mogao dnevno odvojiti, a da mi znatno ne narusava zivotni standard. Moj blijedi pogled i kiseli osmijeh, kasnije, M. dopisuje "5" na dno....
Nije mi uspio prodati stednju. Nemam para. Ne, ni 5 kuna da stedim za to. Nije da sam siromasan, ali moj komfor (rucak i kava dnevno + eventualno paket Mentosa ili Airwavesa - plavog) mi je vazniji. Mozda sam tupav, mozda bih trebao stedjeti. No ne mogu se odreci toga da sam sit, budan i ugodnog daha.
Danas je ipak drugacije. Cijeli svijet se raduje danu stednje. Ljudi idu na "stednja" partye na kojima nije potrebno potrositi ni kune. Zanima me, hoce li i ovaj dan jednom zavrsiti kao konzumeristicki blagdan na kojeg ce ljudi posebno potrositi neke novce, samo da bi kupili sto vecu kasicu prasicu, kako bi pokazali da upravo oni trose svoj novac najracionalnije.
Imas li ti novaca za stednju?!
Post je objavljen 31.10.2004. u 20:20 sati.