Toga dana sjedio je na rivi sa nogama obješenim nad morem. Gledao je svoju sestu kako se kupa. Ona ga je zvala da joj se pridruži. Super je more, dođi. - zvala ga je. Tada on primjeti velikog brancina na 3 metra od sestre. Naglo se skoči i zgrabi osti koje je uvijek nosio sa sobom. Makni se - plivaj lijevo. Ona naglo zapliva desno. Jaki zamah rukom, osti polete i začuje se krik. Umjesto da probije brancina probio je stopalo svoje sestre.
Svaki put, nakon te priče, kada bi susreli tetu Slavicu, mi djeca bi ju tentali da nam pokaže ožiljke iz te priče. Ova bi skidala papuče i bičve i pokaziva nam ožiljke isponova pričajući po sto puta ispričanu priču kako se to dogodilo.
Puhala je jaka bura, a moja braća su se igrala u kaiću. Odvezala su se od mulića i veslali po portu, pravili se važni i uživali kako se ja nerviram i bojim da će ih bura odniti na more. U jedan tren bura ih počne nositi na otvoreno more. Ja potrčin po mater. Moj otac je bio svjetioničar i živili smo u svjetioniku na Puntamici u Zadru. Mater je dojurila vičući. - Ante veslaj. Daj sad Tonku. Ajde Tonko. Veslaj. Jače. Međutim sve više i više su se odmicali od obale. Onda je moja mater skočila umore. Plivala je do njih, uspela se u barku, svakome dala po trsketinu, uvatila vesla i doveslala do porta.
Volio sam priče svoje none. Nje više nema, nema ni njene matere, nema ni tete Slavice, ni Ante ni Tonka.
Svi su se oni borili za život isto kako se i ja borim. Imali su svoje prioritete, svoje strahove, svoje ljubavi. A više ih nema. Sjećamo ih se samo po pričama.
Koji je smisao života? Za 150 godina neće biti ni nas ni naše djece ni naših unuka.
Kada ste se zadnji put sjetili svoje prabake? Dali ste se upće sjetili? Dali vam je ona bitna? Zar je stvarno 100 godina vijek trajanja sjećanja na neku osobu. Na njena nastojanja, patnje, ljubav i veselje kojim je zračila.
Zar se ni najmanjeg djelića mene, mog života, mojih briga i moje ljubavi za 100 godina nitko neće sjećati?
Neće. Surova i teška istina, ali neće. Za 100 godina ljudima koji budu tada živjeli ja neću značiti NIŠTA. Osim ako ne izumim ili napravim nešto revolucionarno što će me dovesti barem u neke leksikone.
Što je smisao života?
Po meni:
Živi život kao da te sutra neće biti. Budi dobar i prenosi mudrost, znanje i dobrotu na mlađe. Zapisuj stare priče i pokušaj napraviti da te što više ljudi voli. Što te više vole, duže će sjećanje na tebe živjeti.
Ja sam jako volio svoju nonu koja je umrla prije par godina, a slika je već jako izbljedljela.
Sada imamo nekakvu tehnologiju kojom možemo uhvatiti nekakve trenutke za povijest, ali tko će tu tehnologiju upotrebljavati za gledanje svog šukundida od prije 150 godina.
Bitne su priče. Priče ostaju najduže.
Živi bili.
Post je objavljen 31.10.2004. u 10:26 sati.