Zagorci Sisvete zovu Prvi Božić. Kuća mora se generalno očistiti, a za naše drage kojih nema pripremaju se darovi-cvijeće i svijeće, plati misa i obitelj se okupi i razgovara o mrtvima i njihovih životima do kasno u noć. Sisvete oduvijek doživljavam kao lijep blagdan. Beskrajno sam voljela svoje bake (djedove nisam ni upoznala) i za Sisvete dođem i poklonim im se. Zahvalim za lijepo djetinjstvo, za koji dinarek koju si mi davale (iako nijedana nije imala penziju) i imam osjećaj da su tu pored mene, ne samo taj dan nego svaki dan u mom životu.
Kad god sam bolesna, sjetim se riječi bake Marije- sve će proći do udaje. Kad god mi je imendan, za koji naravno niko ne mari (jer taj se dan nitko ne slavi) izvučem staru čestitku bake Tereze, koja mi ga je jedina uvijek čestitala (i poslala kao danas 100 kuna) koje je zaradila nadničarenjem. Imala sam super bake, a obje su otišle unutar šest mjeseci. Baka Tereza je umrla od moždane kapi, baš na Sisvete, a baka Marija iduće godine. Pokosila je proljetna gripa. U Zagorju je običaj da se tijelo izloži. Baka Tereza je bila gotovo živa, izgledala je kao da spava, a baku Mariju nisam prepoznala. Bila je mršava i drukčija i nimalo slična sebi za života.
A djedovi....Nikada ih nisam upoznala, ali čula sam bezbroj priča...I volim te priče...Jer to nisu samo priče....To su životi. Njih nema, ali naši preminuli nisu samo kosti u groblju, oni su u laticama onog cvijeća koje donesemo, u plamenu svijeća koje taj dan, a i u mnoge druge dane kad iste plamte. Oni su u nama.
Sutra je taj dan....i ja sam spremna....a danas idem na Mirogoj zapaliti svijeću braniteljima, Draženu Petroviću i mnogim znanim i neznanim. Da i Tinu Ujeviću ću ostaviti kutiju cigareta. Nije siromak imao za života, pa nek bar danas ima.
Post je objavljen 31.10.2004. u 11:18 sati.