Vračam se jučer doma od prijatelja u mrkloj noći i zagledam se u zvijezde. Ima ih tako puno... Gdje je kraj svemira? Možda ovaj naš svemir nije jednini, jer prostor nema kraja... uvijek možeš ići još dalje i dalje i dalje... I možda ima još puno svemira poput našeg. Muči me ta beskrajnost, zar smo mi tako sićušni, tako beznačajni? I zašto smo mi jednini ovdje, zar u tom beskraju zaista nema života i mi smo samo slučajnost? Samo u našoj galaktici sigurno ima sto milijardi zvijezda, a naša galaktika je samo jedna od sto milijardi galaktika , a u svim galaktikama ima možda isto toliko planeta koliko i zvijezda, možda i više, pa kad to sve pomnožimo dobijemo neku veliku brojku. To je strašno puno planeta i malo mi je čudno da ima života samo na ovom našem, pa to je jako puno neiskorištenog prostora… A tko zna, možda postoji i sto milijardi svemira poput našeg, pa se onda ti svi svemiri skupe u nešto, pa i tog nečega ima sto milijardi… i tako u beskraj… I onda tamo negdje, u sredini te beskrajnosti, možda su vrata raja!
Ima jedna stvar, mutna obličja,
Rođena prije Neba i Zemlje,
Tiha i prazna
Stoji osamljena i bez promjena,
Giba se i ne zamara se.
Sposobna je da bude majka svijeta.
Ne znam njezino ime
Stoga je nazivam ''Put'',
Dajem mu privremeno ime ''Velik''.
Bijući velik, opisan je zatim kao uzmičući,
Uzmičući, opisan je kao dalek,
Dalek, opisan je kao vračajući.
Lao-ce Tao