Izvukla me Vesna iz kuce, jer da treba kupiti neke sitnice. Najprije smo isli u trgovinu koju Vesna u mailu necakinji (sasvim slucajno mail zalutao i kod mene, he, he, he…) opisuje ovako:
"... to ti je neka mala radnjica stara "sto" godina u kojoj se od pocetka pa do danas nista nije mijenjalo. Drvene police kao "kod Sunde" nekada u Makarskoj, a vlasnici isto takvi. Slatki starci, bracni par koji su vjerovatno kao jednojacani blizanci. Cijeli zivot zive i rade i nerazdvojni su i misle isto i sve tako to. Obozavaju Boruta, (kojega inace cijela Hadera pozna, pa kad prolazim sa njime gradom osijecam se kao u Makarskoj) i sve dobije puno jeftinije. A dvije suknje su klasicne kafena i neka sivkasta boja (ako ne narastem, moci cu ih nositi...u skladu sa radnjom i vlasnicima), a jedna je na cvjetove kakve su se ove godine ovdje nosile, a jos cu je nositi bar jos ovaj mjesec."
Tri suknje 160 sekela, ali gospodin i gospodja Friedman ne poznaju kreditne kartice, pa kazu da cu platit kad se drugi put sretnemo u gradu, ili kako ja vec hocu, samo neka uzmemo i nosimo robu sobom. Zamolili mi da nas roba ceka u ducanu (jer zasto bi teglili stvari sobom, a i tako se vracamo istim putom) i skoknuli do prvog bankomata. Opskrbljeni gotovinom odosmo u jos jednu trgovinu u kojoj se radi samo sa zivim novcem, ali nema pogadjanja o cijeni, gdja. Judit svakog kupca u naprijed upozorava. Ali Vesninom sarmu gospodja nije odolila; umjesto popusta dobila je mali poklon ("regalo", rekli bi talijani).
Post je objavljen 30.10.2004. u 08:39 sati.