Evo jos malo Ebenezera kad se vec tak pokvareno zguro na pochetak :P
Zivot...", razmisljao je Ebenezer, "koja prokleta prevara"...
Noc je visila nad gradom i kishica je lagano kapala po vec ionako prljavim ulicama. Ebenezer je vozio kola za sakupljanje mrtvih. Zapravo, sjedio je na vozackom mjestu i pustio magarca koji je vukao nekim svojim putevima. Na suvozackom mjestu stajale su kopije obavjesti o smrti nekog od gradskih mochnika. Posao je bio do kraja noci pribijati obavjest na vidljiva mjesta pismenog djela grada. Kako se ono grad zvao? Ebenezeru je to uvjek bio problem za zapamtit jer svaki planewalker vidi takvih chuda i bolesnoca pri svojim putovanjima da mu gradovi na prime materialu pocnu izgledat isto.
Bio je to dosadan grad. Svakih tolko mjeseci bi se otvorio pokoj gate prema baatoru ili nekom takvom negostoljubivom krajoliku, no inace je sve bilo nepodnosljivo mirno. Leseva je bilo jako malo, jedva bi se isplatio ovakav posao da se oni brijači na mrtvog boga Myrkula nisu sjetili ovih skupih a beskorisnih obavjesti o smrti. Za neku glupo previsoku cjenu, bogata obitelj bi dobila nekoliko scrollova sa zalopojkama o preminulom, te neke basne o njegovom nevjerojatnom junastvu. Kapi kishe su lagano kapale po papirima i papiri su se mocili, a njihov sadrzaj se polako i nezamjetno brisao. "Sve umire, pa chak i papir...", pomislio je Ebenezer, "Mozda su ipak oni ludi entropicari doomguarda bili u pravu".
Prolazio je po mrachnim ulicama i stao na svojoj prvoj stanici za pribijanje natpisa. Krenuo je pribijati jednu kopiju obavjesti na drvenu ogradu dok se u daljini tiho chula vesela glazba iz birtije koja jos uvjek nije otisla na spavanje. "veselite se, veselite...", mrmljao je Ebenezer, "jos nekolko desetljeca pa bute shvatili da postoji samo jedna stvar kojoj se covjek moze veseliti".
"Smrt..." promrmljao je dok ga je par mladih i pijanih prolaznika cudno gledao. Nastavio je dalje svoje putovanje prema bogatom djelu na uzvisini. Tu je vladala mrkla tishina, cak se ni straza nije previse trudila dolaziti u ove ulice. Tisinu je ubrzo prekinuo Ebenezerov cekic dok je pribijao jednu obavjest na drveni stup. "Tiho tamo dolje, koji to kreten lupa?!??", viknuo je s prozora neki uznemireni trgovac u svilenoj pidjami i kapi s coflekom.
"Daj zashtopaj kanticu, vish da imam posla", otprdio ga je Ebenezer sa ovdje vrlo istaknutim i egzoticnim sigilskim naglaskom."Ooo prokletinjo", odgovorio je trgovac, "pokazi svoje lice da te mogu opisat strazarima!!". Ebenezer je uzeo jos par trenutaka da pribije cavao kolko je to bilo potrebno i jos par trenutaka da nekoliko puta bez efekta udari sa cekicem u stup, a nakon toga je skinuo kapuljacu i pogledao prema prozoru sa svojim mracno crnim ocima i crvenkastim plamenom u njima.
Gospodin na prozoru ga je gledao sekundu-dvije, a nakon toga bez rjeci zatvorio prozor i otisao do svog kucnog oltara pomoliti se da mu stvorenje s ceste ne proba pokucati na vrata il jos gore, ostavit svog magarca ovdje. Ebenezer je uzeo par minuta odmora i usput se tiho i jedva primjetno posvetio mrtvom shtakoru koji je kisnuo kraj ceste. Nakon nekoliko minuta, shtakor je ustao i pogledao ebenezera s pogledom mrtvaca. "Odi ga malo uplashi", naredio je ebenezer, pokazavsi prema kuci trgovca koji je maloprije vikao...
Kola su polako putovala dalje dok se u pozadini cuo panicni vrisak iz jedne od kucha na brdu. Kisha je i dalje nedojebano kapala. Polako je kocija dosla do jednog malo mracnijeg djela grada. Iz parka se culo tiho i iritantno ugodno chantanje boginji Selune, a onda je magarac stao i poceo shnjofati zrak. Ebenezer je pogledao uokolo i ugledao ulov dana - krvavi lesh nekog starog pijanca. Nazalost, djed je vec bio opljackan, cak mu je i bakreni zub bio izvadjen, no Ebenezer ga je ipak zadovoljno smjestio u svoja kola i nastavio voznju ignorirajuci djedova pijana baljezganja o tome kak on nije mrtav il shtomugajaznam.
"Svi smo mi vec mrtvi" nepristojno ga je prekinuo Ebenezer i nastavio putovati dok ga je jutarnja zora polako pocela gristi za oci. Promet je vec krenuo ulicama, shtandovi s vocem su vec poceli sa radom, a gradski glasnik je krenuo chitati jutarnje vjesti. Ebenezer je pribio predzadnju obavjest na oglasnu plocu i sa posljednjom kopijom strpljivo stao kraj glasnika. Nekoliko minuta kasnije, glasnik je prepustio rjec Ebenezeru koji je rastvorio obavjest i shvatio da pojima nema o cemu na tom papiru pise. Znao je on citati ali ne toliko brzo da bi mogao kvalitetno procitati obavjest prolaznicima, pa je jednostavno smotao papir i zapoceo svoj govor:
"Cujte, o gradjani u prolazu. Jos jedan od vas je mrtav!! Zivio je predugo, pa je smrt dosla po njega i svojim bolnim rukama ga je odnjela u susret s njegovim precima. Njegovo tjelo sada trune, a crvi i shtakori vec oshtre svoje nemilosrdne zube kako bi rastrgali njegovo prazno i beskorisno tjelo, njegove kosti lezati ce pod zemljom cekajuci onaj dan kad ce se nebo otvoriti, kad ce mrtvi opet hodati... Ili bar onaj dan kad netko gladan provali u groblje i u ocaju pocne kopati trazeci..." ... u tom trenutku je pogledao uplasene prolaznike koji su ga zaobilazili u sirokom luku, a u blizini je strajao kapetan straze koji je taman dovrsavao svoju nocnu smjenu u lokalnoj birtiji i sad se samo primio za glavu, te je tuzno rekao "Ebenezer... Daj odi doma!"
Ebenezer je prekinuo svoj govor i uz jutarnje sunce krenuo na spavanje nazad u mrtvacnicu, vozeci lesh koji je lagano krvario i glasno hrkao. Jos jedna noc je bila gotova, a ko zna sto ga ceka sutra
Post je objavljen 30.10.2004. u 01:17 sati.