Dugi tjedan, dugi tjedan, previse dugi tjedan!
Nije me bilo samo sedam dana, a imam osjecaj da sam u Zg zapela na tri mjeseca.
U duhu popisa koje u zadnje vrijeme volim raditi, blog postaje dnevnik u najdoslovnijem smislu:
Petak: lutam Zagrebom u potrezi za namjestajem, ali ne nalazim NISTA. Spletkarenjem i nedostatkom smisla za odgovornost ostajem u Zagrebu i unistavam se na Pixies vs. Femmes slusaonici. Ne mogu niti pricati koliko sam drunk. U jednom od mogucih trenutaka, prijateljica mi uspijeva skoro pa repoloviti donju usnu svojom flasicom pive. Tri cure na wc-u me tjese, jedna brise krv. Bas sweet.
Subota: stopiram do Koprivnice na Don't u Kooglani. Nista se ne odvija po planu. Defetisticko raspolozenje. Nakon tri sata, pet automobila i pet razlicitih setova ljudi, mahom manijaka, stizem u Kc. Don't? Don't see them. Nisam bila na koncertu. Kronicni kasalj.
Nedjelja: kronicni kasalj i ne sjecam se sto jos. Jako jako duga kava i pokusaj ne pusenja.
Ponedjeljak: mirno mirno mirno. (ne sjecam se) Ipak, upoznavanje nove cimerice iz susjedne sobe. Novi planovi i spletke.
Utorak: Pracka, voltaren, cetiri pive i amnezija. Teski pad morala i duboka depresija.
Srijeda: euforaija i neogranicena energija. Gubitak osjecaja za vrijeme, hiperaktivnost. Osnivanje "Mimara dana". Potpuni bankrot. Pocinjem se gubiti na trtenutke, kao da mi je mozak u novoj, cudnoj fazi. Svidja mi se. Gledam "Kairo" i potpuno se upustam u film. Imam osjecaj da opet postajem putpuno drugacija osoba. Kao da gubim sve stare temelje. Pocinjem negirati forsiranje individualizma. Ne znam gdje sam jos, trebam razmisliti o svemu. Tipkati.
Cetvrtak: nista, fax, piva. Odlazak home. Novi nalet kreativnosti, ispisujem 9 stranica biljeznice pricom o borbi za kofein u svemiru koja se nadovezuje na sulude teorije o novoj cimerici.
Svaka cigareta koju zapalim tjera me da iskasljam pluca. Trbusni misici me bole kao da se bavim sportom. Disgusting.
Bojim se da je sva ta euforija prvenstveno potaknuta utorkom i ponovim gutanjem tableta. Ali ja znam da je to lose i necu to vise nikad napraviti. Makar time ponovo zrtovala nalete nekontrolirane kreativnosti i razvijanje emocionalne inteligencije. Razmisljam o odlasku psihijatru. Sve to i dalje je u meni. Imam previse godina. Nije dobro da ovisim o takvim stvarima.
Zavjetujem se da cu ih spasiti
Ma kako neiscrpne bile strasti
Zavjetujem se da cu ih iskorijeniti
Ma kako neizmjerljive bile dharme
Zavjetujem se da cu ih svladati
Ma kako nedostupna bila Buddhina istina
Zavjetujem se da cu je spoznati
Post je objavljen 29.10.2004. u 15:34 sati.