ja sam brijao na to da cu bit rok zvijezda il nekaj. imao sam bend koji je imao famozne planove. nisam ih volio, nimalo. srali su mi, tlacili me i nakon kaj su me pokusali promjenit kao osobu, pokusali su to uciniti i s mojim sviranjem. katastrofa. razisli smo se prilicno ruzno, ali drago mi je da smo se razisli.
nagovarali su me 3 mjeseca da sviram s njima, reko necu, imam bend s kojim sam sretan iako nemamo probe. kuzimo se, znamo kaj radimo i bilo nam je ful ok sto se glazbe tice. ja u tom bendu nisam svirao bubnjeve nego sam radio nekaj drugo ali nije to bitno. trikom su me ovi navukli na neki tamo jam i mi smo kliknuli. vise ili manje. moj bivsi "bend" je rekao jebiga stari, ipak si primarno bubnjar, odi radi kaj volis i u cemu si dobar. reko, dobro. ne znam kak ce to izgledat ali dobro. poceli smo vjezbat, kao, snimali smo nekaj odma, pojma nemam.
odjednom se pocelo govorit o sasvim drugom stilu glazbe, revoluciji u estetici i zvuku. arty farty bullshit ako se mene pita. ja sam bio zgubljeni papak, pa nisam kuzio da je to sve totalno sranje. ali oni su imali love i nekak su to gurali naprijed. bar mi se tako cinilo onda. godinu i pol mi je trebalo da se zapitam zakaj smo i dalje u podrumu a ne negdje po koncertima. navodno nismo bili dovoljno dobri. govorili su mi da sam ljudsko govno zato kaj nisam htio prestat pusit. kao, pjeva se troglasno, prestani pusit. vjezbaj. bio sam u kurcu ali reko jebote, ajde. par puta sam izlazio iz benda. jednom mi je menađer sakrio svu opremu i rekao da mi ju nece vratit dok ne snimim s njima materijal. da sam mu dužan. da me posjeduje je rekao. da sam bez njih obicno govno i da to znam. znate, kad vas par ljudi tak okruzi i svi imaju istu pjesmicu, pocnete im vjerovat. ono, oni su mene doslovno znali posjest u sobu i srat po meni. ostao sam u preskupom stanu i skupljao dugove samo zato da bi mi mogli vjezbat tamo. usao sam u vip vpn s njima jer su rekli da sam šupčina kaj moraju trosit lovu na mene i da im moram bit besplatan. ucinio sam to u sada imam oko 3k kuna duga prema vipu.
srali su mi za sviranje sve vise. kao, jedini sam koji to moze svirat ali nije dovoljno dobro. tvoje sviranje je motoricka stihija a ne planirani slijed udaraca, govorili su. da imam brilijantne momente, ali da su to i dalje samo momenti. pa kaj, mislio sam si. sav sam takav. ali sam se trudio.
jednom smo pricali o ambiciji. pitali su me koja mi je ultimativna zivotna ambicija. ja sam odgovorio jednostavno, i dalje se drzim tog odgovora.
radit glazbu i bit sretan.
rekli su da sam duhovna ameba.
moja ambicija je trebala bit poput njihove. "sabrat svo znanje koje sam pobrao kroz godinu i prenijet ga skupa s emocijom na nadolazece generacije zatrovane danasnjom glazbenom industrijom. worldwide". umjesto da ih samo posaljem u kurac, ja sam se pitao da li sam u krivu. da li je konzumentski dio mene pojeo ono romanticno u meni. sto se tice glazbe. jer, rekli su da sam na zalost, bez obzira na talent jadni konzument koji ne zna prepoznat prave vrijednosti. tu sam znao da seru. ali, whatever makes you go, honey.
pusio sam i dalje ta sranja. kad su me znali nazvat i pitat di sam a ja sam odgovorio sa "nije bitno" tjedan dana su me jebali s tim da kaj, pokusavam bit tajnovit il nekaj. mislim, uzas. ali dobro, vjerovao sam u to da se iz tog priglupog forsiranja moze izrodit nekaj dobro. nije se. nema sanse. previse negative se tamo dogadalo.
govorili su da je moj posao nebitan i da ne smijem bit umoran na probi jer se oni brinu za moju buducnost.
jednom su mi kasnili na probu sat i pol. jednom od milijun puta. i ja sam im poslao poruku tipa "nabijem vas nakurac s kasnjenjem".
poruka koju sam dobio natrag. i to tocna jer ju i dalje imam u mobu. "Gle, nabijem ja tebe na kurac duplo, znas jako dobro zakaj kasnimo, zato da bi ti mogao ic svirat u london i jos i jest nekaj tamo, zisku?"
nisam nikad bio u londonu. svirali smo los koncert u melinu jer me menađer tu vecer optuzio da sam ukrao nekom stolac za bubanj. a on je meni ukrao mikrofon, kablove, papucicu, sjebo mi plastiku, svakaj. jebiga, reko. svirali smo u dugom selu pred 4 metalca. u spunku pred par prijatelja. i u ksetu. kao, veliki veliki koncert u ksetu. radimo glazbenu revoluciju. svirali smo manje od 45 minuta, bilo me je sram. skupo su naplatili kartu, ja ni novcica od tog koncerta nisam vidio. ipak su se oni brinuli za moju buducnost. bilo mi je neugodno radi ljudi. neki su dosli izdaleka vidjet to revolucionarno čudo. nije se dogodilo, ipak. nakon koncerta je bilo sranje pa sam zauvijek prekrizio taj bend. i nije mi bilo lako jer smo mogli bit odlican bend. ali kaj se mora, mora se.
10 mjeseci ranije, meni je ujna ponudila biznis dil. sva lova od prodaje kuce moje bake ide meni ukoliko dodem zivjet i radit s njima. 150.000€ u startu.
onda bi gradili apartmane, sredili zemlju na moru a ja bi zivio s njima u velikoj kuci koja bi ostala meni. i lova i kuca i biznis. moja logika je bila razumljiva za to razdoblje. htio sam se dokazat bendu. bijah glup. i odbio sam sve. rekao sam kak mi radimo revoluciju i kako mi ne treba ta sitna lova kad cu uskoro imat milijune. sve bi onda napravio samo da dokazem da nisam šupak, i da mi je stalo do benda. i odbacio sam dobru buducnost. odbacio sam sigurnost i ugodu. rekli su mi da je ugoda kurac, da mi mora bit lose u zivotu jer da cu samo tako naucit. iako mi je do onda bilo lose i zelio sam nekaj promjenit, ostao sam s njima. vjerovao sam da je ta neka povezanost, rađenje glazbe i buducnost u glazbi bitnija od nekakve tam love i biznisa. od novog auta i kuce koju bi mogao s vremenom nazvat domom. vjerovao sam da ta gesta nekaj znaci. i znaci.
znaci da sam bio glup.
ali sam bar na kratko mislio da cu fakat bit rok zvijezda.
Post je objavljen 21.05.2004. u 16:21 sati.