Sjećam se dobro derbija Hajduka i Dinama u Splitu pred rat. Za mene je to bio praznik za oči i uši. Danas je to već vrijeme opasnog življenja. Posebno mi je u sjećanju derbi 1990. godine kad je stadion bio pun kao šipak, krcat hrvatskim zastavama. Navijači su klicali i jednima i drugima zajedno. Ili nekoliko godina prije kad se Dinamo borio za opstanak a skoro cijeli je stadion navijao za Dinamo u pobjedi (4:2). Tada su se još pjevale pjesme koje današnja mladež i ne zna: "Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska". Danas je zavladala tolika mržnja, da je opasnije ići sa vozilom ST tablica u Zagreb ili obratno u vrijeme utakmice, nego u Irak. Dokle smo dogurali. Mislim da su mediji tu najviše krivi. Očito žele rascijepiti ovaj hrvatski identitet. Prije možda godinu dana, u Slobodnoj Dalmaciji je obavljen intervju sa bivšim igračem Hajduka Ivom Begom. U njemu se on, na jedan način, javno izjašnjava sa podrškom huliganima da se tuku sa dinamovcima. Sličan slučaj je sa dinamovcem Šokotom i onim njegovim sloganom na majici ispod dresa na jednoj utakmici. Zar smo dotle došli, da se međusobno tučemo. Malo nas je da bismo to dopustili. Zar do jučer nismo zajedno krvarili i ginuli u Domovinskom ratu? Ne dopustimo razdor. Draga mi je svaka pobjeda naših klubova u euro natjecanjima, nesmijemo biti protiv naših samo zato što to nije naš klub za kojeg navijamo. Stadioni i dvorane treba da budu istinski praznik za uživanje u navijanju i koloritu. Nadmećimo se boljim navijanjem a ne ratničkim porukama "suprotnoj strani".
Post je objavljen 31.10.2004. u 07:00 sati.