Ako život shvatimo kao tek kakvo
neshvatljivo ludilo,neizlječivo
ali ograničeno sopstvenom bolešću,
više ili manje trulom,manje ili više metastaziranom,
onda bi trenuci o kojima ću govoriti mogli biti
okarakterisani kao LUCIDA INTERVALA:povremeni
ali ekstatični BLJESKOVI bistroumlja,Smisla
kakvog-takvog.
Desi li vam se,dakle,
s vremena na vrijeme,u nepravilnim,
nepredvidljivim razmacima(razlomcima?)
da osjetite kao da klizite na onoj
nezaboravnoj ivici,obzoru,
tananoj linijici izlaska iz puberteta,
kada se SVE stvari odjednom(same od sebe?)
poslože,postanu jasne njine konture,
shvatite sopstvene postupke,spoznate (po)greške,
prepoznate skrivene želje i,
uopšte,mozak se POSVE razbistri,
misli iskristališu.Kao da se otrijeznite
(život kao krupan mamurluk?) nekim čudom,
nečijom tuđom voljom,
nekakvom magijom.
I,odjednom,u tih pola,ili dva,
sata dokučite Esenciju sopstvene
nemogućnosti,unutrašnjih ograničenja,
sune vam krv čista poluzatrovanim
arterijama,sine vam šta sve je nevažno,
da sve je nevažno,sem
nekolicine istinskih užitaka,onoga što vas
istinski zadovoljava,da sve je uzaludno i
besmisleno,sem
Ljubavi recimo,ili sitnih zadovoljština,
nekoliko ljudi vama dragih,nekolicine snova,
gomilice uspomena,topline Sunca i veličine
svemira,i misterije univerzuma,tralala...
U hipu spoznate kako bi trebali da se
ponašate do kraja života,kako da
se prepustite čaroliji,i NAJBITNIJE
izdvojite,nevažno zaobiđete,da se ne nervirete,
ne jurite,ne glumite,ne lažete sebe ni druge,
ne trudite bez potrebe,ne želite sem
ONO ŠTO ISKRENO ŽELITE SVIM SVOJIM BIĆEM,
jednostavno-DA ŽIVITE,a ne tek komplikujete život
sebi i drugima,preživljavate,po sto puta prošlo proživljavate,pribojavate se svojih stvarnih nagona,
i ostvarivanja PRIORITETA...
U čudnim,kriznim,božanskim,divnim
tren-ovima dešavalo mi se to,svo
pomenuto,PROVIĐENJE,nekoliko puta,
nego me bujica svakodnevnice vazda nanovo
vraćala(svaki puta) u vrtlog izmaglice,
nejasnoće,nenaziranja svjetlosti sveukupnosti,
vukla me dolje duboko u ponore zamračenih
špilja neistraženih,kao pijanca gutljaji što
gutaju,grle grlati delirijum tremensi,
STVARNIJI OD STVARNOSTI.
Jednog ću dana uzmoći naći Snagu,svu potrebnu i uspjeću,
živjeću OTVORENIH OČIJU,sa jasnim konturama,
onoga što (je)sam stvarno ja,a ne puka
moja projekcija,hologram mesa i
nekoncentrisane svijesti,
sjenka u sjenci,NESPOZNAJA prepuštena
valovima,valovima ordinarnosti,gluposti,
neznačajnosti,pogrešnih procjena,nedostatka ocjena,
prepuštanja protoku bespotepština,preuveličanih,
naizgled opravdanih besmislica..
Jedino me plaši što bi taj TREN
bio konec svega,Smrt sušta,koja
ne pušta dalje da prodremo od zadanih
nam Granica,iscrtanih stranica,
koja ne dopušta nam da pobjegnemo
iz loše napisanog romana-okeana,
banalnog-brutalnog-doživotnog realitija
na kraju krajeva...u kome smo glavni junaci
mi sami,a nemamo kamo da pobjegnemo.
p.s.
Ako nas posmatraju neka savršenija Bića,svjesnija,samosvjesnija,mora
da ih silno zabavlja naša bezizlazna
situacija,po potrebi
lucidnošću filovana,
bez rezultata.
MAKAR ZA SADA!!!
Post je objavljen 27.10.2004. u 00:47 sati.