Nakon vrtoglavo brze voznje lift je stao i vrata su se otvorila. Basim je promotrio sobu.
Soba je bila mracna i velika, zrak smrdljiv i zagusljiv. Sa jedne strane je stajao soc-realisticki stol od zeljeza i polu trule sper ploce. Na stolu je bio kompjuter na kojem je pisalo "Pentium inside" a za stolom je sjedio covjek (ili bice koje slici covjeku) zuckaste boje koze, celav, sa masnim ostatkom kose koju je cesljao na stranu. Piskutavim glasom je pozvao Basima.
"Ime, prezime, broj cipela molim." rekao je.
"Basim, Falah, 43." Birokrat je poceo pisati u notes.
"Opet vam je pao sistem?" pitao je Dzibril.
"Ma znas kako je to, lako vama u raju, kod nas je sve na Me.... i to home edition..." tuznim glasom je prosaptao birokrat.
"Eh, pa ipak je to pakao..." podrugljivo se zacerekao Dzibril.
"Ovo ce potrajati, ajde Dzibril, budi srce, odvedi ga na dzir dok ne reinstaliraju Windowse." rece birokrat i potegne gutljaj iz flase na kojoj je pisalo "Gazirani sok od jagoda".
"Ajmo mali" kaze Dzibril Basimu i krene prema vratima.
Kada je prosao kroz vrata Basim je vidio zelene poljane, sume i potoke. Pitao je Dizbrila
"A gdje su otvoreni tokovi lave, vatra, ljudi na rostiljima?"
"Ma tu su kibucnici, opet navodnjavaju..." ljutito, kroz zube prosiktao Dzibril i ubrzanim korakom nastavio dalje. Dosao je do pecine i usao unutra. Tamo je na mehanickoj napravi sjedio covjek, ocigledno na rubu zivaca. Oci su mu bile izbuljene tresao se i tihim glasom govorio "...ne... necu vise nikad... dosta... upomoc... milost...". Bio je obljepljen nekom zutom sluzi punoj crvenih komadica. Naprava je izgledala kao elektricna stolica na koju je bio pricvrscen zvucnik i mehanicka ruka sa zlicom. Naprava je ozivila. Iz zvucnika je mehanicki glas rekao
"Khh-khh... E moj Ivo..."
"Ne."
"...zbog tebe nije bilo crtica cetvrtkom..."
"NE!"
"...i..."
"NECU VISE!"
"...evo..."
"MILOST!"
"...jedna..."
"NECU VISE NIKAD, MAJKEMI!"
"...zlica..."
"AAAARGHHH!"
"...vegete!" mehanicka ruka je uzela zlicu, napunila je vegetom i nagurala ju Ivi u usta.
"...grghhh... krklj krklj... nee... aaaa... dosta..." vristao je Ivo pokusavjuci ispljunuti vegetu.
"Trebao si vidjeti kakvu napravu su pripremili za TV Kalendar, zbog buga u databejzu su mislili da je to covjek." Sapnuo je Dzibril Basimu. Povukao je Basima za ruku i brzim korakom nastavio dublje u pecinu. Nakon 20tak metara bila su vrata sa ljeve strane pecine. Na vratima je pisalo "Billova Soba".
"Ovdje u paklu svatko dobije kaznu koja odrazava razlog zasto je dosao ovdje. Ovu sobu
pripremamo za posebnog gosta, hoces vidjet?"
"...da..." rekao je Basim, vec vidljvo uplasen. Dzibril je otvorio vrata. Soba je bila prepuna sanduka sa nagrizenim jabukama a okolo su hodale stotine zlokobnih pingvina sa crvenim ocima i ostrim kljunovima. Uz zid su bili sanduci sa printerskim papirom punim koda. Pored sanduka je stajala fax masina.
"Kada dodje Bill imat ce super tretman, za hranu ima samo one nagrizene jabuke. Kada ogladni nece imati izbora nego da uzme griz. Kada uzme griz, pingvini ce ga poceti kljucati. Jedini nacin da zaustavi pingvine je da uzme dio koda i faxira ga u kancelarije Slashdot.org. Ponekad ce par linija biti dosta, ponekad ce trebati slati cjele module. Nikada nece znati koliko...."
"Okrutno..." rece Basim i padne u nesvjest.
Post je objavljen 21.05.2004. u 10:44 sati.