(Svi dogadjaji iz ove piče su istiniti)
I tako nam se pre tri godine pružila šansa da kupimo stan u kome sada živimo. Nešto smo već uštedeli, nešto pozajmili, ja dobila svoju prćiju (tj. miraz), prodali stančić koji je posedovao Ivvac (moj muž, lepše mi je da ga tako ubeležim u Blogovsku knjigu rodjenih, da ga ne dozivam stalno kao "moj muž")...
Gospodja koja je kupila naš stan, u jednom momentu prilikom dogovora, cijuknu "Majko mila kakve su kvake na prozoru". Pitam je zašto je to bitno.
"Vidiš dušo.." (ona će meni iskusno) "ja imam kvake iz starog stana pa ne znam da li će odgovarati".
Ukapiram da je to neki običaj kada ideš iz stana nosiš sve što se skinuti može i da ona u stvari očekuje da ću i ja skinuti kvake sa prozora?!!!
Kreće potraga za novim stanom. Tek onda shvatam šta znači kada kažu "luksuzan stan". Luksuzan stan je kada je ceo parket tu i još čist, kada nema vlage, postoji bojler u kupatilu, česma na sudoperi...
Užasno je gde su ljudi sposobni da žive. Ne pričam o nemaštini. Pričam o prljavštini i lenjosti. "Znate evo ovde fali malo parketa" (to ovde je na sred dnevnog boravka i nije malo nego rupčaga) "Nismo imali novac da platimo majstora." Opet blentavo pitam "pa zašto niste vi zalepili??" ja nisam alergična ni na lepak ni na farbu..
Agent za nekretnine nas je odveo da vidimo sledeći. Ispred zgrade nam kaže "moram da vas obavestim da u njemu stanuju Romi pa ako vam smeta bolje da ne gledamo". Lep kraj, lepa zgrada, čula sam da su tu stanovi odlični. "Eh zar je bitno, čega smo se sve nagledali ovi su sigurno čistiji.
Uostalom nisu svi Romi isti!" bacam se ja u filozofsku raspravu skoro da i sama počinjem da verujem da vuku poreklo od starih Egipćana, nešto kao Faraoni = Romi. Stvarno nemam predrasuda.
Ulazimo u stan, nije strašno. "Možete li da upalite svetlo?" pitamo. Upališe ga u dnevnom boravku. Lep raspored prostorija ali zahteva mnogo ulaganja i rada. "Vidim imate i kupatilo sa wc-om i jedan wc odvojeno?"
"Ovo ti je lux kategorija" odgovara ponosno vlasnik.
"A ne u ovaj wc ne ulaste!" Nije nam jasno zašto.
"Izgleda da je skinuo wc šolju da je proda, verovatno zato tu ne možemo" govori mi agent.
Krenuli da vidimo druge prostorije, već je mrak. Odjednom gasi se svetlo u dnevnoj sobi, domaćica protrčava izmedju nas i pali se u spavaćoj.
Shvatamo polako da imaju samo jednu sijalicu i da je nose iz sobe u sobu i da se ona pentra i šrafi je svaki čas?!.
"Tužno" razmišljam, kad ono obrt...
Izgovara cenu i gledam ga u onom mraku pitajući se da li nas zajebava.. i ponavlja je.. "Čekaj, očekuješ da će neko da ti plati za ovo toliko?"
"Što ja ću sve sam popravim jes ima radova ali ću ja sve zamažem, ćeš vidiš! Ću i papire sredim da ga celog otkupim pa onda vam ga prodam."
Ponekad se pitam da li stvarno izgledamo kao budale kada nam neko tako nešto može reći.
Palo mi je na pamet da gledam malo jednu pa drugu sobu da vidim koliko će brzo da šrafi sijalicu :)
Napokon, naišli smo na stan naših snova. Jedina mogućnost da ga kupimo je da im damo odredjenu svotu novca, postanemo vlasnici a da oni ostanu u njemu još 3 meseca i da ta razlika bude kao njihova stanarina. Fini ljudi, kulturni obrazovani. Fiksno 3 meseca, pa snaći ćemo se već negde da živimo za to vreme.
Dogovorili se, ugovorili potpisali.. dali pare..
Pred kraj trećeg meseca zovem je da vidim kada iseljavaju. Počinje priču o tome kako im je ćerka bolesna. Rodila se blago retardirana :(
Grozno, što kažu "da najvećem neprijatelju ne poželiš". Pita me da li može da ostane još mesec dana i naravno platiće stanarinu jer ne može da seli u novu kuću dok ne završe devojčicinu sobu. Šta je tu je.. naravno da sam prihvatila. Hm, sledećeg meseca ista priča i stalno ali stalno pominje i podmeće bolest svog deteta i još i dodaje kako ovog meseca ne može da plati celu, već pola stanarine. (Inače, grade ogromnu, skupu kuću.)
Najviše mrzim kada me neko emotivno ucenjuje. Hej, pa zar joj nije dovoljno tužno što joj je dete bolesno nego hoće još i da zaradi na tome?!!
I pravila je još mnogo, mnogo komplikacija. Ostala bi u stanu još godinu dana (toliko se sigurno ne bismo snašli) da joj nismo postavili ultimatum.
Napokon, ušli smo u stan. Jedino gde je ostavila svetlo bila je terasa. Prazno, prelepo naše novo gnezdo. Na terasi su ostale neke cigle. Ivvac je za čas napravio kraljevske stolice od njih. Donela sam iz prodavnice plastične čaše i vino.
Sedeli smo tako na terasi do kasno u noć, nazdravljajući plastičnim čašama i pili najlepše vino na svetu.
Post je objavljen 26.10.2004. u 15:13 sati.